Zašto Sarajevo ćuti o hapšenju Nedžada Balkana, najradikalnijeg sljedbenika „Ibrahimovog umeta“ i autora nekoliko knjiga, u Beču?
Prvih dana avgusta 2019. austrijska policija, po nalogu Tužilaštva, uhapsila je u Beču nekoliko osoba među kojima je i Nedžad Balkan, optužen zbog govora mržnje, antidržavnog djelovanja, članstva u zločinačkoj organizaciji i terorističkog udruživanja.
Poznat kao Ebu Muhamed, Nedžad je zavredio prostor u OE24 i lokalnim medijima koji su ga zbog čestih, radikalnih i zapaljivih govora u džamijama u bečkim distriktima Währing i Neubau predstavili kao „Bosanca“ i okarakterisali ga kao „najgoreg propovjednika mržnje u državi“. Ko je zapravo ovaj čovjek, te kako objasniti činjenicu da je Nedžad zajedno s nekoliko osoba uhapšen u januaru 2017. godine da bi potom 17 mjeseci kasnije svi bili pušteni iz pritvora.
Dvojica ranije optuženih u međuvremenu su nestali i pretpostavlja se da su napustili zemlju. U Austriji oni su regrutovali borce za terorističku organizaciju Islamska država (ISIL, DAEŠ). Optužnica obuhvata preko 300 stranica a suđenje je planirano najranije za kasnu jesen.
Mjesto rođenja najradikalnijeg sljedbenika „Ibrahimovog umeta“ i autora nekoliko knjiga Nedžada Balkana nije lako utvrditi. Јedni vjeruju da je rođen u Beču, drugi tvrde da je to Turska. Izvjesno je da je mladost proveo u Tutinu, da se njegova porodica prezivala Kučević sve dok nije, preseljenjem u Tursku, usvojila prezime Balkan.
Danas živi u Beču i izjašnjava se kao Bošnjak. Za nepoznanicu koje je rodno mjesto radikalnog balkanskog imama krive su službe u Austriji koje zbog preseljenja oca i dva amidža (strica) iz Turske u Beč nisu registrovale tu činjenicu vezanu za rođenje bivšeg prvaka Njemačke u kik-boksu poznatog kao „Ebu Muhamed“. To ozbiljno dovodi u pitanje standardnu i propisanu metodologiju izgona iz zemlje, ali ne utiče na zabranu propovijedanja islama u Austriji niti utiče na odlučnost vlade da zauvijek zatvori njegov mesdžid „Sahab“.
Po Ebu Muhamedu džemat (zajednica) muslimana oko mesdžida „Sahab“ okupljen je na „jasnim temeljima Kurana i suneta, bez natruha novotarije, ili pozivanja novotariji pa bio on u vlasništvu IZ-a BiH-a ili nekog drugog to nije važno (…). Sama IZ BiH-a često u pisanju svojih imama ili profesora naglašava da islamska tradicija Bošnjaka je jedina ispravna na ovim prostorima i da svako drugo prakticiranje islama je neprihvaćeno i unaprijed osuđeno na propast…“
Iz napisanog jasno je da su u fokusu djelovanja Nedžada Balkana prvo Bošnjaci a zatim i „cijela“ Bosna i Hercegovina, u kojoj je, uglavnom preko Bilala Bosnića (radikalnog imama iz Bužima rođenog u Zenici koji još uvijek izdržava kaznu dugogodišnjeg zatvora zbog terorizma) uspio da izgradi snažnu ekstremističku mrežu.
Kada je ta mreža postala prijetnja jedinicama Eufora u BiH u kojima najvažniju ulogu imaju austrijski generali i vojska, austrijska javnost je počela da se interesuje za priče radikalnih hodža i njihovu raspravu o ispravnosti učenja u islamu. U sjeni te debate ostala je činjenica da je djelovanjem iz Beča u Bosni i Hercegovini Nedžad izgradio ideološku platformu razvoja radikalne ideje koja političke ciljeve na Balkanu ostvaruje „terorističkim akcijama“. Ta mreža predstavlja prijetnju Austriji i cijeloj Evropskoj uniji.
Ovoj temi u BiH se pristupa „osjetljivo“ jer u tzv. glavnom gradu te zemlje Ebu Muhamed slovi za „pitomog Bosanca“, islamskog Željka Komšića – s bradom, istina. Zato u sarajevskim medijima o ovom hapšenju ni riječi.
Organizacija Nedžada B. po imenu „Bosanski selefijski džemati“ zabranjena je zato što zagovara nasilje. Istina je da je Ebu Muhamed nesumnjivo obrazovani i uvjereni vjernik; da sve što čini ima oslonac u njegovom čvrstom uvjerenju, da je to interes islama kao nedjeljive, jedinstvene i jednoobrazne vjere svih muslimana, bez izuzetka. I da musliman, bilo gdje na planeti bio, mora da živi u skladu s moralnim i šerijatskim normama koje je ljudima i narodima Allah dž.š. saopštio vlastitim nestvorenim govorom Kurana.
No program podrazumijeva da se to uvjerenje mora širiti riječju i nametnuti silom što pripada drugom, davno prošlom vremenu i nekom drugom mjestu, mada neodoljivo podsjeća na osnovne postavke „Islamske deklaracije“ Alije Izetbegovića.
Odluka pravosudnih institucija da se konačno obračuna s radikalnim islamizmom došla je godinu dana poslije odluke austrijske vlade da zatvori sedam džamija i zabrani djelovanje organizaciji „Arapska vjerska zajednica“ i prilično je uznemirila radikalne vehabijske krugove u BiH. S druge strane, iako je poznato da novac s Bliskog istoka dolazi u Beč preko Luksemburga i Amsterdama, vlasti u Austriji nikada nisu dozvolile kontrolu bankovnih računa vehabijskih džemata, zbog čega je Stejt department od 2001. uputio više internih diplomatskih nota austrijskoj vladi. Uprkos ovim apelima novac vehabija u Austriji ostao je zaštićen.
Otuda se mjere austrijske vlade i pravosuđa ne mogu tumačiti kao izraz nekakve islamofobije i novog „rata krsta i polumjeseca“. Čini se da su one prije izraz svijesti o potrebi preuzimanja odgovornosti za bezbjednost zemlje, posebno jer su u njihovo donošenje uključeni mnogi subjekti islama u zemlji. Poruka je poslata i „Bosancima“ u Sarajevu. Integralno bosanstvo koje svojata istoriju zemlje i negira ustavna prava nacija (prije svega srpske i hrvatske) tumačeći naciju kao „tor za sve građane Bosne i Hercegovine“ već je istrošena priča.
