„U RS sutra postrojavanje jedinice žandarmerije: Da li će reagovati međunarodna zajednica“? „Vlast u Banjaluci postrojava žandarmeriju, a na Manjači NATO ocjenjuje sposobnost OS BiH“.
Ovo su samo neki od naslova medija sa sjedištem u Sarajevu povodom prvog postrojavanja nove jedinice u sastavu MUP Republike Srpske.
Naravno, svako ima pravo da izvještava o čemu želi, ali nema profesionalno ni zakonsko pravo da to čini na ratnohuškački način. Ovakav pristup je upravo to – perfidno strašenje naroda legitimnom policijskom jedinicom, otvoreno prizivanje strane sile da kažnjava srpske političke lidere i, što je najcrnje, dovođenje u direktnu vezu Žandarmerije sa oružanom silom kakav je NATO.
Zašto? Da bi se Banjaluka tresla zbog vojnika Alijanse ili iz želje da NATO siđe s Manjače i otme puške žandarmima? U svakom slučaju, poklapa se s bošnjačkim političkim mentalitetom koji, kad god mu ne ide, kmeči na pragu ambasade najmoćnije zemlje svijeta.
Policiju RS i rad njenih čelnika potrebno je kritikovati po milion osnova, ali protokolarno postrojavanje nekoliko muškaraca (koji su pritom bili pripadnici ugašene jedinice za podršku) ne može biti način za takvu histeriju onih koji bi morali da budu glas razuma u ovako zapaljivoj atmosferi.
Poštovane kolege novinari, šta time želite da postignete? Da neki građanin Bošnjak sutra odbije da pokaže vozačku policiji RS ili da uzme pravdu u svoje ruke samo zato što ste mu vi isprali mozak pričom da je to nezakonita, antibosanska „Dodikova“ policija?
Može se razumjeti da vam je Milorad Dodik omiljeni lik, da na njegovom imenu podižete čitanost, jer u Sarajevu nemate nikog ravnog, može se razumjeti i da ste protiv policije Republike Srpske, ali je prosto nelogično da za neki medij čija je publika u Federaciji udarna vijest bude sve što se dešava u Srpskoj – čije puno ime iz mržnje ne žele ni da napišu.
Sve to čine mediji koji dolaze iz entiteta u kome Vlada još nije formirana, u kome 10 godina postoji grad bez izbora, u kome je samo 3,6 odsto Srba, u kome je milijardu problema, kao i u ostatku temlje. Ali, neki novinari su došli do tačke na kojoj oponašaju svoje političe lidere, a to znači da je problem uvijek neko drugi, dok je kod nas sve bajno. Tu bolest očigledno ne liječi grupisanje u razna novinarska udruženja, već je samo pojačava.
Ako ćemo poslije nacionalnog, vjerskog i političkog, otvoriti još i medijski front u BiH – halal nam pero.
