Milo Đukanović već decenijama vlada Crnom Gorom kao svojim privatnim posjedom. Ali, sada, na pravoslavni Božić, hiljade njegovih sunarodnika protestuje protiv njega. Predsjednik gubi tlo pod nogama, smatra Miodrag Šorić šef dopisničke službe Dojče vele.
Njegov autorski tekst za DW prenosimo u potpunosi.
“Onaj ko misli da je na samom vrhu, nema uvijek dobar pregled situacije: oni mirisni štapići koje mu pale njegove pristalice zamagljuju pogled na stvarnost.
Kako je crnogorskom predsjedniku Đukanoviću mogla da se dogodi takva greška? Da osporava vlasništvo Srpske pravoslavne crkve u svojoj zemlji! I to nekoliko dana pred Božić. Sada svakodnevno desetine hiljada ljudi izlazi na ulice i optužuje Đukanovića i one koji ga podržavaju.
Ne protestuju samo pravoslavni hrišćani u Crnoj Gori i van nje. S njima se solidarišu katolici i muslimani, prema načelu: „Ono što se danas događa pravoslavnim hrišćanima, može sutra da se dogodi nama“.
Da li je Đukanović nakon 30 godina na vlasti izgubio vezu sa stvarnošću? Izgleda da jeste. Bivši mladi komunista i sledbenik srpskog predsjednika Slobodana Miloševića preživio je sve ratove i političke potrese na Balkanu. Ideološki fleksibilan do proizvoljnosti, on se uvijek pravovremeno svrstavao na stranu pobjednika.
Politički umjetnik preživljavanja.
Zapad mu je gotovo sve dozvoljavao: korupciju, kontrolu medija, progon opozicionih novinara, pranje novca, krijumčarenje cigareta. Zapadu je prije svega bilo važno da je on protiv Beograda i članstva Crne Gore u NATO. Zapad se tešio obećanjima vlade u Podgorici da će uskoro sve biti bolje.
Ali, ništa nije postalo bolje dok su Đukanović i njegov klan odlučivali o sudbini te zemlje – u politici, ekonomiji, medijima ili turizmu. Đukanović kontroliše Crnu Goru po svojoj volji.
I zato što je opozicija međusobno posvađana. Jedini glas koji se usudi da kritikuje nepotizam i korupciju jeste glas Crkve. Naročito glas mitropolita Amfilohija koji beskompromisno govori o nepravilnostima i ne boji se. Pa ni nakon što su Đukanovićevi sljedbenici isprebijali njegovog pomoćnika, episkopa Metodija, tako da je završio u bolnici. Ali, crkveno vođstvo i demonstranti ne daju se provocirati. Oni ostaju miroljubivi.
U međuvremenu vrijeme radi protiv Đukanovića. Jer, sve dok on ne povuče Zakon, nemiri će se nastaviti. Ako bude neophodno nedjeljama i mjesecima. Vlada istina navodi da nekretnine Crkve ne preuzima za sebe već da želi da ih preda Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Ali, svi u Crnoj Gori znaju: to je organizacija koju je stvorio i koju kontroliše Đukanović, i koju ne priznaje nijedna druga Crkva ili vera. Prepustiti toj pseudo-crkvi zemljište, pa i ono duž obale, crkve i druge zgrade – to može samo neozbiljan čovjek koji misli zlo.
U odnosu na masovne proteste, Đukanović reaguje bespomoćno. Zacrtano članstvo u Evropskoj uniji za sada je propalo. Jačaju i zahtevi upućeni NATO da se konačno u Crnoj Gori pobrine za mir. Bilo kako bilo, Zapad teško sebi može da priušti da, kao do sada, bude saglasan sa državnim interesima „kuma iz Podgorice“. Predsednik Crne Gore možda ima zamagljen pogled na političku stvarnost. Zapad ne smije da ga ima.”
