epa06750088 A competitior holds a xBox controller during a qualifiers match in the FIFA 18 video game, at the eSports tournament FIFA eClub World Cup 2018 near Paris, France, 19 May 2018. Sixteen professional eSports football teams compete in the qualifiers for entering the EA SPORTS FIFA 18 Global Series Playoffs. EPA-EFE/JULIEN DE ROSA
Problemi sa vidom, atrofija mišića, gojaznost, kao i preskakanje obroka, povlačenje u sebe, epi-napadi – samo su neke od posljedica zavisnosti od video-igara.
Minulog vikenda djevojčica (17) iz Beograda doživjela je konvulzivni, odnosno epi-napad, nakon što je četiri noći igrala igrice i gledala filmove na mobilnom telefonu. Tinejdžerka je primljena u Hitnu pomoć, a iako joj nije dijagnostifikovana epilepsija, doktori upozoravaju da danas postoje termini poput “TV epilepsija”, odnosno napadi uzrokovani video-igricama.
Problem zavisnosti od video-igrica javlja se već od malih nogu, priča za Blic dr Ivica Mladenović, načelnik Klinike za bolesti zavisnosti Instituta za mentalne bolesti u Beogradu i šef dnevne bolnice u kojoj, između ostalog, leže i oni nesposobni da samostalno kontrolišu svoje porive kada su u pitanju video-igre.
– Djeca već sa dvije, tri godine odlično barataju sa mobilnim telefonima, kompjuterima. Kreće se od toga da najprije samo gledaju, a potom sa sedam, osam godina ili čak ranije uključuju se u interaktivne video-igrice koje podrazumijevaju više igrača i popularne su od dječjeg uzrasta do osoba srednjih godina – upozorava dr Mladenović.
Godišnje se na Institutu zbog video-igrica hospitalizuje 20 do 30 dece, a u 90 odsto slučajeva riječ je o dječacima.
– Interaktivne igrice su po definiciji bliže dječacima u tim godinama. Oba pola su pod jakom velikim rizikom, ali smatram da su dječaci nezreliji i brže se navuku na video-igre. Sve više će ovaj problem biti prisutan u društvu. Od ove godine na Institutu smo pokrenuli specijalizovani program za liječenje zavisnosti od video-igara i interneta, i to je jedinstveni programa za liječenje starijih od 18 godina. Bojim se da će za nekoliko godina oni postati dominantna populacija kod nas na Klinici – upozorava Mladenović.
Sati i sati na internetu, zapostavljanje druženja sa vršnjacima, lošiji rezultati u školi, kao i izmijenjen odnos sa roditeljima – alarm su da se sa djetetom nešto dešava.
To im postaje biološka potreba
– Jedan od ključnih kriterijuma je povećanje tolerancije, odnosno vrijeme koje je potrebno da se provede uz neku aktivnost ili supstancu, u ovom slučaju video-igre. Kreće se sa pola sata, sat, dva, tri i dođe se do toga da nekoliko dana provede baveći se samo time. S druge strane, kad pokušate da im oduzmete video-igricu, oni postaju agresivni prema sebi i dugima. Zatim, postojanje jake žudnje za igranjem kompjuterskih igara postaje toliko izraženo da se javlja biološka potreba za njima i jedino ih to smiruje – objašnjava psihijatar Mladenović.
Djeca tada, dodaje, gube pojam o vremenu, o značaju drugih aktivnosti.
– Oni žive u svom virtuelnom svijetu do nivoa da je to drugi život i stvaraju nov ego alter ego. Zapostavljaju sve vidove realnog sveta, njegovi prijatelji postaju samo oni iz virtuelnog sveta. Čak zanemaruju nešto što su nagonske potrebe, a to je potreba za hranom i vodom. Dijete koje nekoliko sati ili čak nekoliko dana ne unosi hranu i vodu dovodi do metaboličkog disbalansa gde trpe mnogi organi, a jedan od glavnih je mozak. S druge strane, mozak je preko oka izložen velikom zračenju koje dovodi do iscrpljena u smislu konvulzivnog napada, ili gubitka svijesti – upozorava naš sagovornik i dodaje da djeca najprije zbog tjelesnog problema dospijevaju u bolnicu, da bi se kasnije utvrdilo da su u potpunosti zavisni od video-igrica.
To je period kada se djeca kao ličnost još nisu oformila, kaže dr Mladenović, i ne znaju kako bi izgledali da nije bilo tog virtuelnog svijeta.
Opiru se, lome po kući…
– Kod nas u dnevnu bolnicu dolaze djeca od 13, 14, 15 godina, koja su gotovi zavisnici. To je poražavajuće u smislu razvoja ličnosti i ostvarivanja potencijala. S druge strane, nemaju mogućnost da upoređuju šta je realno i jako teško ih je pomjeriti iz njihovog virtuelnog sveta. Opiru se, lome po kući, postaju agresivni prema sebi, ali i roditeljima – ističe psihijatar Mladenović.
U situacijama kada dijete kaže roditelju: “Daj mi to, ili ću se ubiti” – najteži je mogući scenario u kome su roditelji već propustili bar pet krucijalnih situacija da reaguju reagovali.
– Roditelji se ne bave dovoljno djecom. Nerijetko smatraju da je dete sigurnije kod kuće nego na ulici, što je opravdano, ali se s druge strane stvara idealna predispozicija za ove vrste zavisnosti – ističe on.
Važna podrška porodice
Jedini način izlječenja dece koja su zarobljena u virtuelnom svijetu jesu ljubav i podrška porodice, što nerijetko izostaje.
– Od porodice najviše zavisi ishod liječenja. Međutim, nerijetko se susrećem sa roditeljima koji ne mogu da se uključe u liječenje zbog posla ili drugih razloga. Imamo gotovo 70 odsto uspješnosti u liječenju ukoliko su uključena oba roditelja – naglašava Mladenović i dodaje da se smatra da je dijete izliječeno onda kada godinu dana ne postoji problem na relaciji dijete – igrice.
