Sve škole, pa i naša Gimnazija, bile bi jako siromašne kada bi u njima naučili samo zbir znanja iz različitih predmeta. Škola jeste i mora biti vjerna slika života koji nas čeka poslije nje; sa svim svojim pravdama i krivdama, upjesima i neuspjesima. Jedan dobroćudniji mikrokosmos, ali nužan za često surov makrokosmos koji nas čeka.
Najčešće najvažnije lekcije pokupimo gotovo usput, mimo golih časova, u socijalnoj interakciji sa drugovima iz razreda i našim profesorima. One nisu predmet isključivo obrazovanja već ponajviše vaspitanja. To su životne lekcije kojih nema u udžbenicima. Koje su plod stečenog i prenijetog iskustva, pojedinačnog i zajedničkog. I kada su prenijete toplinom, dobrotom, ličnim primjerom i neodoljivim šarmom, kakav ste samo Vi posjedovali dragi moj razredniče, one su i najvrijednije. Kada nas opominju, ohrabruju, podižu, snaže, bdiju… One ostaju kao uzor, kao monolit koji stoji sa strane svake staze kojom u životu hodimo.
I blago nama kojima su takvi ljudi, profesori i pedagozi iscrtavali mape i puteve života.
Vječna Vam slava i hvala dragi naš Bućo.
