Ovo je, ljudi, užasan dan za mene. Otišao je Miha. Zauvijek.
Pišem ova slova, a nisam još svario da više neću vidjeti Sinišu Mihajlovića. Ne mogu da vjerujem. Bio sam siguran da će smrt i ovog puta pobjeći glavom bez obzira od tog razoružavajućeg osmjeha. Nažalost, ovo je bio jedini rat, nepravedan i pokvaren, koji je Miha izgubio. Uostalom, mogao je da ga pobjedi samo neko takav, potuljen, ko radi iza leđa. Ta prokleta bolest. Nema više nasmijanog dječaka sa topom u nozi. Baš tako ću zapamtiti velikog Sinišu Mihajlovića.
Tresem se kao prut dok kucam tekst kojim ću pokušati da se oprostim od Mihe. A, najrađe bih stajao mirno. Satima. Stoga, nemojte mi zamjeriti ukoliko sam napisao nešto što se teško razlučuje, razumite, otišao je jedan od heroja mog detinjstva. Teško je, zapravo, naći pravi riječi koje bi opisale Sinišu. Privlačio je pažnju gdje god da bi se pojavio. Kada se istakao na velikoj sceni jugoslovenskog fudbala, izgledao je kao jedan od članova postave grupe “Ramones”, onako tršave kose. Sa druge strane, podsjećao je na Džordža Besta ili Maradonu. Da se razumijemo, samo delimično zbog frizure. Ponajviše zbog neke aure koja se širila ludački oko njega, kao i kod pomenutih. Za mene, bio je rok zvijezda u tijelu fudbalera. A, kad bi opalio po lopti, ona bi vrištala. Bio je haubičar, plašio je živi zid, golmane, lomio prečke i stative, cijepao mrežice. Bio je Vilijam Volas srpskog fudbala, shvatite to kako hoćete. Hrabro srce. I svi mi, klinci, željeli smo da budemo kao Miha. Neustrašivi, sa udarcem kojim se cepaju atomi, takvog osmjeha.
Poslao je Crvenu zvezdu u epsko finale Kupa šampiona 1991, kada su se crveno – bijeli popeli na krov Evrope. U revanš meču polufinala postigao je vodeći, a onda je kod rezultata 2:1 za Bajern, bio najzaslužnijih za onaj autogol, koji je poslao Zvezdu među besmrtne. I danas mislim da se Klaus Augentaler uplašio da ga Siniša ne pogodi đuletom, pa je onako smotano odreagovao i prevario svog golmana. Tog 24. aprila 1991. godine Siniša Mihajlović se upisao u vječnost. Ostalo je bilo filigranski rad i razrada beskompromisnog fudbalera i jedne velike karijere.
“Un uomo di prinćipi” rekli bi Italijani za glavnu karakternu crtu Mihajlovića. Čovjek od principa. Uvjeren sam da je zbog toga i trpio nepravdu i u trenerskom poslu. Kao i onomad kada je bio selektor reprezentacije, kada su ga u javnosti razapinjali toliko, da čovjek više nije želio da govori za srpske medije.
Za kraj, prenijeću vam još i dva lična iskustva, poslije kojih sam shvatio da je Siniša Mihajlović istinska veličina. Kao mladog novinara, prije 25 godina, ispoštovao me je za intervju i to tako što je stigao 15 minuta prije dogovorenog vremena u hotel Hajat. A, tada je već bio zvijezda, novopečeni lider Lacija. Uz riječi, dobro ih se sjećam – došao sam ovde, jer sam čitao tvoje tekstove. Pišeš oštro. I pisanjem udaraš teško. A, ja volim “teškaše”… Tako me je ispratio, uz nezaobilazni osmjeh. Vidio sam da je i dalje dječak u duši.
Kada je upisao licencu za trenera, moj otac je njegovoj grupi bio mentor, neki neformalni razredni starešina. Ćale mi je tada rekao “sine, iako je najveća zvijezda u grupi, on se najbolje ponaša. Najkulturnije, najsrdačnije. A mnogo više zna o fudbalu od drugih”.
Ne zaboravite i ovo: Siniša Mihajlović je čovjek koji je na pozivnicama za svoje venčanje napisao da ne želi poklone, već da umjesto toga svi koji namjeravaju da nešto daruju – pomognu Domu za nezbrinutu djecu Dečje selo u Sremskim Karlovcima. Nasmijani dječače, neka ti je laka zemlja. Pamtićemo te. Tvoju hrabrost, karakter, borbu. Tvoja svijeća nikad neće izgoreti…
