Tezu prema kojoj borci za jednu vjeru /islam/ u multietničkoj i multikonfesionalnoj državi, zapravo, štite njenu etničku raznovrsnost nije moguće odbraniti čak ni u skeču “Montija Pajtona”, a kamoli njom privući u takav “BH blok” Srbe pravoslavce, Hrvate katolike ili ateiste
Piše: Nenad TADIĆ
Izjave vjerskih i političkih poglavara bošnjačkog naroda da su šehidi “najbolji sinovi BiH” do kraja razotkriva laž o “srpskoj agresiji” i multietničkom opredjeljenju takozvane Armije BiH, te njenoj navodnoj borbi za građansku i svjetovnu zemlju.
Šehidi su, kao što je poznato, “mučenici za vjeru”, ali ne za vjeru u EU, u multietničko i građansko društvo i slično, već za – islam.
I to je u redu jer svako ima pravo na svoja duhovna i politička opredjeljenja, sve dok njima ne ugrožava druge.
Ali, šehitski princip u ovom slučaju i te kako ugrožava sve koji nisu muslimani i koji BiH vide kao svjetovnu zemlju u balansu nacionalnog, entitetskog i građanskog pricipa.
Taj princip, upravo sa svim tim elementima, predviđaju i Dejtonski mirovni sporazum, te ustavni akt kao njegov dio.
Izjave predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Šefika DŽaferović da se “šehidima nikada u potpunosti nećemo moći odužiti za ono što su učinili” ili glavnog imama Medžlisa islamske zajednice Zenica Jakuba Salkića da su šehidi “najbolji sinovi BiH koji su dali svoje živote za nju” – tek su javno priznanje notorne istine da se bošnjačka politika prvenstveno borila za muslimanski način života u BiH.
Uostalom, lider tog pokreta Alija Izetbegović, pisac “Islamske deklaracije”, kao ni njegova stranka SDA, nikada to i nisu krili, a uzrečice o “građanskoj BiH” bile su tek mimikrija na multietnički spin tadašnjih zapadnih mentora ratnog Sarajeva.
Samo još u pojedinim kancelarijama nevladinih organizacija u Sarajevu, propagandnim ostacima sve rjeđih izvještaja zapadnih medija o BiH i, naravno, u sarajevskim političkim i društvenim krugovima, pominje se ratna laž o borcima za “multietničku BiH” koji zemlju “brane od srpskih agresora”.
Međutim, tezu prema kojoj borci za jednu vjeru /islam/ u multietničkoj i multikonfesionalnoj državi, zapravo, brane njenu etničku raznovrsnost nije moguće odbraniti čak ni u skeču “Montija Pajtona”, a kamoli njom privući u takav “BH blok” Srbe pravoslavce, Hrvate katolike ili ateiste.
Danas to, zapravo, nakon rata, razaranja i totalne unutrašnje teritorijalne, političke i mentalne podjele u BiH više i nije važno.
Ništa više ne bi promijenilo bilo čije zakasnjelo priznanje da je “car go”, odnosno da “zelena Bosna” i “ekološka Bosna” nisu jedna te ista stvar.
Ipak, zamislimo, hipotetički, reagovanje Bošnjaka muslimana na tvrdnju da su pripadnici neke hrišćanske, pravoslavne ili katoličke organizacije zapravo ginuli za njihova prava, da su im oni donijeli slobodu i da su upravo oni “najbolji sinovi” BiH.
BiH je društvo nepomirljivih razlika tri nacije i tri vjere u pogledima na prošlost, sadašnjost i budućnost ovog tla. Taj problem, od dolaska Otomanske imperije do danas, niko nije riješio.
Otuda su šanse da šehidi ujedine BiH jednake šansama da se Šefik DŽaferović ili Jakub Salkić probude jedno jutro kao pravoslavci ili bar kao Srbi.
A, to se, naravno, neće dogoditi. Čak ni da visoki predstavnik ponovo aktivira svoja nadaleko čuvena ovlaštenja.
