Od perspektivnog industrijskog gradića do sablasnog i urušenog mjesta, zaboravljenog od svih. Ovaj put, za nekoliko decenija, prešla je Ljubija kod Prijedora.
Stanovnika je sve manje, kao i perspektive. Kako kažu mještani ove prijedorske mjesne zajednice, problemi se iz dana u dan gomilaju, a nade za bolje sutra sve je manje.
Goran Praštalo, predsjednik Savjeta mjesne zajednice Ljubija, stojeći pored razrušenog bazena kaže da je to nekada bio olimpijski bazen, ali da danas o njemu niko ne vodi računa.
Imali su bazen prije mnogo većih gradova. I ne samo to. Ljubija je prva u regiji imala vrhunsku bolnicu, bioskop, hotele. Sve to zahvaljujući rudniku željezne rude, gigantu u kome je u “zlatnim vremenima” bilo zaposleno preko pet hiljada ljudi.
Zatvaranjem rudnika – sve je stalo. I nikad se nije pokrenulo.
Danas, Ljubija je sušta suprotnost od onog što je nekad bila.
– Ovdje više omladine nema. Natalitet – katastrofa! Broj umrlih se povećava iz dana u dan, a broj rođenih je jedno ili dvoje – priča mještanin Radenko Savić.
U Ljubiji danas živi oko dvije hiljade stanovnika, uglavnom starih. Mladi odlaze jer posla nema.
Infrastruktura je dotrajala, zgrade su zapuštene i mnogima prijeti urušavanje. Slično je i sa putevima.
– Mi ovdje ne gradimo puteve, nema nikakvih poboljšanja na tom polju. U savjetu MZ Ljubija nalaze se sela Žune, Briševo i Raljaš, i mi jedva dobijemo kamion šljunka da se tim ljudima naspu putevi – kaže Praštalo.
Kako kaže Drago Tomaš, prvi čovjek ljubijske Boračke organizacije, stanovništvo je prepušteno samo sebi. U bolje sutra ne vjeruju, jer su, kako kaže, zaboravljeni od lokalne vlasti.
– Najveći problem je slab interes opštine za mjesnu zajednicu Ljubija i to se dešava od kraja rata. U tome svemu mještani su izgubili volju za bilo čim, sastancima, dogovorima – ističe Tomaš.
Komentar Gradske uprave nismo dobili.
S druge strane, Ljubijci se nadaju da će ove godine prvi put nakon 20 godina uspjeti da dobiju odbornika u prijedorskoj Skupštini, koji će se boriti za njihove interese.
