U kozarskom selu Sreflije rođen je Boško Borjanović, jedan od rijetkih preostalih svjedoka ustaškog genocida.
Kozarska Dubica izgubila je polovinu stanovnika u Drugom svjetskom ratu.
Njih 17 i po hiljada ubijeno je u ustaškom genocidu. 90-ogodišnji Boško Borjanović pamti stravične zločine koje je gledao kao dijete.
– Nema njive na području opštine da neko nije poginuo na njoj, ili je zaklan – kaže Boško.
Boško je rođen 1931. godine u Sreflijama, čije su stanovnike ustaše 1942. odvele u logore NDH.
– Јa sam jedno jutro osvanuo u mom selu, imao sam 11 godina i vidim bare, koje su bile između mog sela i susjednog sela Pucari, zacrnilo od naroda. To je bilo čišćenje Kozare od strane ustaša i Nijemaca – priča starina.
Boško kaže da je imao sreće da preživi. Danima je sa majkom i bratom čekao u stočnim vagonima, bez hrane i vode, da se, kako kaže, “u logoru Јasenovac masovnim masakrima napravi mjesta”.
– Јa sam bio pred ulazom u logor i držao sam jednog ustašu za ruku, molio ga da me pusti u logor jer sam ja smatra da je to spas u to vrijeme, dijete sam bio. On mi nije dao. A da sam otišao tamo, naravno vi danas ne bi imali s kim da razgovarate – dodaje Boško.
Sa kapije Јasenovca, Boško, majka i brat, odvedeni su na prinudni rad u selo na sjeverozapadu Hrvatske. Sreću da prežive rat nisu imali Boškova strina i njenih troje djece, koji su ubijeni u Јasenovcu.
– Strina moja Stanojka i sin Dušan i Persa i Desa, kćerke. Dušan je imao godinu dana, a Persa i Desa su nešto starije – sjeća se Boško.
Iako u desetoj deceniji, Boško Borjanović prati sve o filmu “Dara iz Јasenovca”. Kaže da je značajno što je napokon snimljen film o tako važnoj temi, i da će ga s pažnjom pogledati.
