“Podsjećajući se svoje hiljadugodišnje istorije, srpski narod daje sebi demokratski Ustav: Republika Srpska je slobodna država. Republika Srpska je narodna država. Narod drži političku vlast. Narod izražava svoju volju putem izbora i glasanja. Odluke donosi većina. Republika Srpska je ustavna država, država zasnovana na poštovanju kulturnih vrijednosti i socijalna država.
Piše: Slavko Mitrović
Zakonodavna vlast pripada isključivo narodu i Narodnoj skupštini. Skupštinu sačinjavaju predstavnici srpskog naroda. Opšte priznata načela međunarodnog prava predstavljaju sastavni dio prava države. Republika Srpska ima svoju himnu koja se zove – “Za Srpsku”.
Šta bi se desilo kada bi ovako glasile početne odredbe novog Ustava Republike Srpske, čije donošenje je neophodno radi narušene ustavnosti u Bosni i Hercegovini prema međunarodnom pravu kome pripada Dejtonski sporazum. Republika Srpska je po preambuli međunarodnog Dejtonskog sporazuma njegova indirektna potpisnica, a direktna potpisnica svih njegovih 11 aneksa kojima je potvrđen njen državnopravni status. Zato Republika Srpska ima pravo, a još više obavezu, štititi svoj interes insistiranjem na ustavnosti i poštovanju međunarodnog prava.
Na početku ovog teksta citirane su odredbe Ustava Slobodne države Bavarske, jedne od šesnaest pokrajina u sastavu Savezne Republike Njemačke, s tim što su nazivi “Bavarska” i “bavarski narod” zamijenjeni riječima – Republika Srpska i srpski narod. Slobodna država Bavarska, kako je njen zvanični naziv, ima svoja predstavništva po mnogim zemljama, ali i pri Evropskoj uniji u Briselu, a njima rukovodi bavarski ministar za evropske i spoljne poslove. Bavarska predstavništva u svijetu štite i promovišu njene interese. Sve to Bavarska radi, iako u svim državama postoje ambasade Njemačke. Republika Srpska je mnogo više država nego Slobodna država Bavarska, zato što joj po nepromijenjenom Ustavu BiH pripadaju nadležnosti za odbranu i vojsku, carinu, policiju, obavještajno-bezbjednosnu službu, sve poreske nadležnosti i pravosudna nadležnost, izuzimajući ograničenu ustavnu nadležnost koju ima Ustavni sud BiH. Pripadaju joj i sve druge državne nadležnosti koje nisu izričito Ustavom BiH “prenesene” u nadležnost državne zajednice “Bosne i Hercegovine”.
Zašto nema države BiH
Država i pravo su dva međusobno neodvojiva fenomena: niti može biti države bez prava, niti prava bez države. Između prava i države postoji neraskidiva veza i međuzavisnost. Ako nema toga, ne postoji država. “Država” BiH, kako to stalno ističu bošnjačke političke, vjerske, medijske i sve druge strukture, stvorena je tek u Dejtonu, a potvrđena potpisivanjem u Parizu 14. decembra 1995. godine. Do tada je BiH postojala samo kao papirnata tvorevina bez teritorije, vlasti i naroda, čije je međunarodno priznanje 1992. dovelo do građanskog rata, žrtava i razaranja. Sve je bilo nepotrebno, jer se to moglo riješiti mirnim putem formiranjem tri etničke zajednice tri suverena i konstitutivna naroda, onako kako je to predviđao Kutiljerov plan s početka 1992. godine, koji je Alija Izetbegović prihvatio, a potom na nagovor američkog ambasadora Cimermana, odbio.
Pravo na samoopredjeljenje
Ustavno i međunarodno utvrđeno pravo na samoopredjeljenje srpski narod je iskazao na plebiscitu održanom u novembru 1991. godine, kojim je procentom preko 90%, iskazao svoju volju za opstanak u zajedničkoj državi sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji tako odluče. Pravo na samoopredjeljenje odnosi se na izdvajanje naroda iz postojeće države, ali i na ostanak u toj državi. Pravo naroda na samoopredjeljenje je neprikosnoveno, neotuđivo, neprenosivo i jedan je od vrhovnih principa u međunarodnom pravu. Ono podjednako pripada velikima i malim narodima. Da – narodima, a ne nekom drugom. To pravo se ne može oduzeti niti potrošiti.
Dejtonska struktura BiH uvažava pravo na samoopredjeljenje tako što zadržava širok stepen autonomije entiteta, a konstitutivnim narodima BiH daje bitne mehanizme zaštite. U okvirima Dejtonskog sporazuma pravo Republike Srpske, odnosno srpskog naroda, na samoopredjeljenje podrazumijeva očuvanje Dejtonske strukture, odnosno očuvanje široke autonomije entiteta, ustavom dodijeljenih nadležnosti i propisanih mehanizama zaštite konstitutivnih naroda. Za Republiku Srpsku to je pravo, a još više obaveza, imajući u vidu decenijske nasrtaje i promjenu dejtonske strukture BiH koju su činili visoki predstavnik, Ustavni sud BiH sa tri strane sudije, a sve potpomognuto podrškom dijela međunarodne zajednice.
Srpski narod je danas daleko više nego prije trideset godina svjestan svojih prava i spreman ih je štititi svim pravnim sredstvima, ne povinujući se proizvoljnim tumačenjima koji se temelje na sili neprava. Uostalom, svijet se nepovratno promijenio u odnosu na kraj prošlog vijeka. Nije samo Amerika velesila, sada su to i mnogoljudne zemlje poput Kine i Indije, a Rusija se vratila svojoj politici i odgovornosti koju je imala ranije. Brazil i Južnoafrička Republika, Turska, Japan, Indonezija kao regionalne sile, nisu više bez svojih stavova niti automatski povlađuju zapadnim silama. Evropska unija je nešto između nadnacionalne asocijacije i prava država članica na svoje interese i svoj identitet. Njena odgovornost prema evropskim državama nečlanicama je dio prilično široke zajedničke politike. Nakon “bregzita” i Trampa, odgovornost evropske osovine Njemačka – Francuska je izoštrena. Nastavljanjem međunarodnog nepravnog intervencionizma u dejtonsku strukturu BiH, sadašnja agonija pretvorila bi se u sunovrat.
Zapadni dio međunarodne zajednice zbog ispunjavanja želja bošnjačkih struktura za unitarizacijom pod raznim izgovorima – funkcionalnost, normalnost, građansko društvo, doveo je do toga da mnogi Bosnu i Hercegovinu smatraju propalom državom kao što piše Frensis Fukujama u svom djelu “Izgradnja države – vlade i svjetski poredak u 21. vijeku”. On je Bosnu i Hercegovinu, Somaliju, Haiti, Kambodžu, Liberiju, Sijera Leone, Kongo i Istočni Timor svrstao u države bez suverenosti.
BiH kao tamnica
Svih godina nakon građanskog rata u BiH, djelovanjem bošnjačkih struktura uz obilatu pomoć dijela međunarodne zajednice, narušavana su legalna i legitimna prava Srba i Hrvata, što poprima elemente svojevrsne tamnice za ta dva konstitutivna naroda. Zbog produženog krivičnog djela ugrožavanja kolektivnih prava i rušenja dejtonske strukture, Srbe i Hrvate primoravaju na faktičko samoopredjeljenje, pri čemu ono formalno, ne mora biti bitno. Od BiH kao državne zajednice utvrđene Dejtonskim sporazumom sa primatom entiteta i kantona i unutrašnjim suverenitetom koji skoro u potpunosti pripada entitetima, (a u Federaciji BiH i kantonima), raznovrsnim pritiscima, ucjenama, prevarama, nametanjima, podvalama, kažnjavanjima, napravljena je anti-dejtonska BiH. Po Dejtonskom sporazumu BiH nije mogla biti ni određena kao federacija, jer je pravno najbliža konfederaciji kao unija dva nacionalna entiteta – srpskog naroda u Republici Srpskoj i Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH. Dejtonska BiH ima samo tri organa – Predsjedništvo, Ustavni sud i Centralnu banku. Umjesto parlamenta kao vrhovnog zakonodavnog organa, zbog minimalnih nadležnosti, BiH po Ustavu ima tek međuentitetski parlamentarni forum. Ta “parlamentarna skupština” (i sam ovaj naziv dodatno relativizuje značaj be-ha nivoa) ima dva doma – predstavnički i dom naroda koji se sastavljaju nakon i na osnovu izbora i odluka donesenih od strane entiteta. Domovima su propisane pravila i procedure donošenja odluka u striktno pobrojanim pitanjima i ništa više od toga. Predsjedništvo BiH je istovremeno i šef državne zajednice i njen izvršni organ. BiH nema vladu, jer Savjet ministara kao ni Parlamentarna skupština nije organ BiH. To je tek pomoćno tijelo Predsjedništva BiH, kao nosioca onog dijela izvršne vlasti koji su entiteti predali nivou BiH. Promjena Ustava BiH moguća je samo sporazumom entiteta, na osnovu koga se donose ustavni amandmani kao ustavni osnov za bilo koju nadležnost koju Aneksom 4. Dejtonskog sporazuma entiteti nisu prenijeli na nivo BiH. Tek nakon stvaranja ustavnog osnova, moguće je donijeti zakone o vojsci, carini, pravosuđu i svemu onome što sada postoji suprotno Dejtonskom sporazumu i Aneksu 4. kao međunarodnopravnom dokumentu.
Nakon “tragičnog sukoba u regionu” trebalo je primijeniti Dejtonski sporazum i time stvoriti osnovu za proces pomirenja i uspostavljanja povjerenja između tri naroda koji su vodili međusobne građanske ratove. Bošnjačko insistiranje na samo njihovoj istini, o “agresiji” Srbije i Hrvatske, etničkom čišćenju i jedinoj žrtvi, jednostavno nije tačno. Poslijeratni sarajevski udruženi zločinački poduhvat ima svoje aktere i u dijelu takozvane međunarodne zajednice, visokom predstavniku i tzv. bonskim ovlašćenjima. Tragično je, što je i Ustavni sud BiH, instrument svojevrsne okupacije, u kome sudije-stranci zajedno sa sudijama Bošnjacima, preglasavaju sudije iz reda Srba i Hrvata. Takvim djelovanjem nepravno je mijenjana dejtonska struktura BiH, što je još više narušilo međunacionalne odnose i udaljilo političke predstavnike konstitutivnih naroda od prijeko potrebnog unutrašnjeg dogovora.
Bajden-histerija
U Sarajevu vlada svojevrsna histerija i povampirenje onoga što je i dovelo do krvavog četvorogodišnjeg međunacionalnog sukoba. Razlog tome što je u SAD za predsjednika izabran Džozef Bajden, koga bošnjačke strukture svojataju i vežu za Aliju Izetbegovića, koga je smrt spasila istrage i optužnice za izazivanje građanskog rata u BiH. Na Vijećnici u Sarajevu na kojoj stoji ploča o “srpskim zločincima”, nakon američkih izbora projektovana je slika Bajdena i Izetbegovića, kao poruka koju je njegov sin Bakir sažeo u odrednicu – Srbi su loš narod. Kuju se planovi kako dodatno razvlastiti Republiku Srpsku, kazniti sve Srbe i osuditi ih u medijima, uhapsiti Dodika, zabraniti Srbiji i Hrvatskoj da uopšte i pominju da su potpisnice, a time i garanti Dejtonskog sporazuma. Uz to će priprijetiti Hrvatima i narediti da se ne bune kada Bošnjaci biraju Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kada biraju “hrvatske” poslanike i odbornike koji imaju hrvatska imena kao Zulfikar, Rasim, Nurko, Edin. Pusti snovi koji neće uspjeti, ali će još više zatrovati cjelokupnu atmosferu i ostaviti BiH na dnu. Svi će imati štetu, ponajviše Bošnjaci blindirane pameti u svom samozadovoljstvu da su Srbima i Hrvatima po ko zna koji put ogadili Bosnu i Hercegovinu. Umjesto da uporno i strpljivo sve bošnjačke strukture zajedno sa srpskim i hrvatskim predstavnicima grade pomirenje i povjerenje, čini se sve suprotno, pa je i efekat očekivan. Tome najviše doprinose i zapadne ambasade u Sarajevu, koje godinama podržavaju bošnjačke zahtjeve, držeći se politike i stereotipa nastalih jednostranim i pristrasnim izvještavanjem o građanskom ratu u BiH.
Aneks 10.
Visoki predstavnik po Aneksu 10. Dejtonskog sporazuma može se postaviti samo na zahtjev strana potpisnica tog aneksa, od kojih je jedna i Republika Srpska.
Vlasti Republike Srpske imaju jasne stavove o visokim predstavnicima koji su kršeći Dejtonski sporazum odavno postali dio problema, a ne dio rješenja za BiH. Zato bez saglasnosti Republike Srpske nema legalnog postavljenja visokog predstavnika. Zaključcima od 10. marta ove godine, Republika Srpska je odbacila imenovanje novog visokog predstavnika, kao i nastavak nepravnog protektorata.
Oni sa “najboljim namjerama” koji bi da zamjenom Incka sprovedu bošnjačke ciljeve, trebalo bi da pročitaju šta je rekao francuski predsjednik Fransoa Miteran 1993. godine povodom “razrješavanja krize” nastale razaranjem Jugoslavije: “Sve je to bio niz grešaka: njemačka akcija, američka ignorancija, italijansko oklijevanje, jer su intervencije Svete stolice paralisale Italiju. U stvari, Njemačka smatra sebe legitimnim nasljednikom Austro-ugarske imperije i u svoj račun je uzela staru austrijsku mržnju protiv Srba.” Republika Srpska nije obavezna prihvatiti nikakvu samovolju visokog predstavnika, koji je sam sebi dodijelio protivpravna ovlašćenja, a onda je izmišljeni Savjet za implementaciju mira kao samoizabrano tijelo samoizabranih zemalja i organizacija bez ikakvog osnivačkog ili radnog akta, pozdravio takvu namjeru visokog predstavnika. Time su pogažene izričite norme Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH. Poslije su takve izmišljotine u memoarima međunarodnih službenika služile za podsmijeh – da ne kažemo sprdanje sa “državom Bosnom i Hercegovinom”.
Osmansko porobljavanje srednjovjekovne srpske države zaustavilo je razvoj kojim se kretala nemanjićka država, onako kako se kretala i zapadna Evropa. Brojni primjeri iz srpske istorije prije turske okupacije svjedoče o dometima uređenja države i ekonomskog razvoja. Uz Dušanov zakonik iz 14. vijeka, koji je bio epohalno djelo evropskog nivoa pravne kulture i civilizacije, postoje i drugi kanoni koji to dokazuju. Takvi propisi su bili brana samovolji vladara, pa makar on bio i car. Tako u Statutu grada Budve pisanom u vrijeme Dušanovog carstva, uz ostalo imaju odredbe o knezu koji je bivao uvijek stranac: “Naređujemo da se svaki put kada dođe knez poslan od cara gospodara da preuzme područje, mora sakupiti opštinsko vijeće na zvuke zvona sv. Ivana, da kneza zakune da mora poštovati i pridržavati se odredaba i običaja našeg Statuta. Ukoliko knez neće da se zakune da će poštivati i pridržavati se odredaba Statuta, opština nije dužna da ga primi za kneza.”
