ŽUNIĆIMA POTREBNA POMOĆ Samohrana majka s troje djece živi bez struje

Samohranoj majci Mirjani Žunić (37), koja sa troje maloljetne djece živi u prijedorskom naselju Puharska, prije dvije sedmice isključena je električna energija zbog duga.

Mirjana za Srpskainfo priča da je dug dostigao 600 KM, ali da ga ona ne može izmiriti jer nema novca.

– Živimo od 300 KM dječijeg dodatka mjesečno. Uplatim ponekad 10, 20 ili i 50 KM, ali nisam mogla redovno sve plaćati. Ako platim struju, onda ne mogu imati dovoljno da kupim hranu djeci – kaže ona.

Tokom naše posjete u frižideru Žunića nije bilo ništa od hrane. Mirjana priča da je frižider često prazan, ali da je bacila hranu koja je bila u njemu, jer nema struje.

Mirjanin stariji sin Denis ima 13 godina, Elvisu je 11, a najmlađa Lejla četiri godine. Osim ovo troje dece, Mirjana ima još dvije starije kćerke, Slađanu (17) i Biljanu (15), koje žive kod svojih momaka. Mirjana je djecu stekla iz vanbračnih zajednica. Jedan od supruga joj je poginuo kada se prevrnuo sa traktora u šumi.

Priča da je rođena u Briševu kod Ljubije. Osim u Ljubiji, živjela je i kao podstanar u nekim mjestima, a poplave u maju 2014. zatekle su ih u Tukovima, koji su bili pod vodom.

Tvrdi da je plac od 300 kvadrata u Puharskoj kupila 2015, uz dogovor s vlasnikom zemlje da mu plaća u ratama. Nakon toga, i kuća joj je izgrađena donacijom katoličke crkve.

Pored njene kuće je par panjeva koje će Mirjana pocijepati za drva. Kaže da će joj to biti dovoljno za nekoliko dana i da je naručila još drva.

Denis i Elvis nastavu pohađaju u Centru „Sunce“, koji je obrazovna ustanova za djecu s poteškoćama u razvoju.

– Nisu dobro izgovarali kada su išli na upis. Eto, Denis sada super priča i svi se čude kada čuju da ne ide u redovnu školu. Elvis malo na nekoj riječi zapne, ali ima sve petice – navodi ona.

Dječaci su izuzetno skromni. Denis kaže da bi volio da bude policajac kada odraste, a Elvis mašta da bude vatrogasac. Jedina želja koju sada obojica imaju je da dobiju električnu energiju.

– Pošto je nastava na daljinu, nastavnici im šalju zadatke vajberom. Uplatim internet za dvije KM i bude nam 10 dana, ali moram često nositi telefon kod komšinice da mi puni bateriju telefona, jer mi nemamo struju, pa nam je to nezgodno – kaže ona.

Dodaje da noći uz svijeću djeci brzo dosade, pa odu spavati oko pola devet, te ustanu u šest ujutru.

– Iako je teško, ne gubim nadu. Ne mogu se ubiti sada što su isključili struju; valjda ima ljudi dobrog srca koji će mi pomoći zbog djece – nada se ona.

Ističe da bi najveći spas za nju i djecu bilo da nađe posao.

– Radila bih bilo šta, mogu i da čistim. Završila sam osnovnu školu. Kada bih dobila posao, Lejlu bi čuvala starija kćerka, a dječaci su veći i samostalni – poručuje ona.