“Davno je to bilo u zemlji koje nema više nešto je prekrilo vrijeme nešto ljudi zaboraviše Sjećam se sudbina mnogih u gradu ispod Trebevića ali Boško i Admira to je već bila filmska priča…”
I uistinu, vrijeme je prekrilo mnogo, ali priča o Bošku i Admiri do danas je ostala jedna od najljepših i najtužnijih ljubavnih priča naših prostora. Imali su 25 godina kad su ubijeni na današnji dan 18. maja 1993. na Vrbanja mostu u Sarajevu.
Boško je bio Srbin, a Admira muslimanka. Postali su simbol Sarajeva, ali i simbol zajedništva, kojeg i danas treba da se prisjetimo, mnogo češće nego što to činimo.
Mladi zaljubljeni Boško i Admira ležali su mrtvi sedam dana na Vrbanja mostu. Slika njihovih nepomičnih tijela u zagrljaju obišla je svijet zahvaljujući američkom reporteru Kurtu Šhorku, koji je prenio priču o njihovoj tragičnoj ljubavi. Prozvani su sarajevski Romeo i Julijom.
Niko se mrtve ljubavnike nije usudio maknuti s mosta, a tek je osmi dan srpska vojska odnijela njihova tijela i sahranila ih u Lukavici na srpskom vojničkom groblju. Snage UN-a su odbile pomoći u izvlačenju tijela, dok su se obje strane u sukobu međusobno optuživale za smrt mladog para.
Posmrtni ostaci su 1996. po želji Admirinih roditelja i uz saglasnost Boškove majke preneseni na groblje “Lav” u Sarajevu. Boško i Admira počivaju zajedno.
Prije tačno 28 godina u 17 časova završila je jedna velika ljubav. Bili su nerazdvojni punih osam godina. Njihova ljubav je bila iskrena i čvrsta. Nikome nije smetalo što su različite vjeroispovijesti.
“Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku mog sina, koju je on volio i koju sam ja voljela”, ispričala je Boškova majka Rada u dokumentarcu o mladom paru snimljenom u kanadskoj produkciji.
Boško i Admira planirali su zajednički život, vjenčanje, a zatim je došao rat…
“Samo nas metak može razdvojiti”, govorila je Admira, a njen Boško nije htio napustiti Sarajevo bez svoje voljene. Majka Rada ga je molila na početku rata da ide s njom i bratom. Bošku je otac umro još prije rata i ništa ga više nije vezalo za Sarajevo osim voljene djevojke. No, nije mu padalo na pamet bez Admire otići iz grada…
Nakon godinu dana pakla koji su svakodnevno proživljavali u Sarajevu, odlučili su pobjeći, otići i živjeti negdje normalnim životom. Admirini roditelji nisu željeli da idu, ali par je odlučio. U maju 1993. sve strane dozvolile su da prođu liniju razgraničenja.
Oko 17 časova su došli do mosta Vrbanja. Potrčali su, držeći se čvrsto za ruke… Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Umro je na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, a zatim je i ona izdahnula pored njega.
Nikad se nije saznalo s koje strane su pucali na mladi par, jer nikada nije pokrenuta istraga. Nikada niko nije optužen za ovo ubistvo.
…Kažu da ljubav može
sva zla pobijediti
ali izgleda da čovjek ne zna
to oružje upotrijebiti…
TRAGOVI O LJUBAVI
O njima i njihovoj ljubavi su pisali mnogi, i pjesme, i članke, i priče… Jedan od najpoznatijih članaka bio je onaj Kurta Šhorka, koji je objavio Rojters 23. maja 1993, a koji je onda obišao cijeli svijet.
Sarajevska rok grupa “Zabranjeno pušenje” prije nekoliko godina snimila je pjesmu pod nazivom “Boško i Admira”, a isto tako i Bil Maden pod nazivom “Bosko and Admira”.
O Bošku i Admiri snimljen je i dokumentarni film. Režirao ga je Džon Zaritski, a urađen je u koprodukciji “PBS’s Frontline, National Film Board of Canada” i “WDR Germany”.
