Država Crna Gora tek treba da zasluži patriotizam crnogorskih Srba, i to tako što će napraviti radikalni zaokret u svojem identitetskom habitusu – od duha dukljanskog Milo-gorja, zatečenog u njenim ustanovama 30. avgusta 2020, odnosno u trenutku formalne smjene vlasti – ka duhu njegoševske Crne Gore. Sudeći po nizu poteza nekih od aktuelnih najviših činovnika Crne Gore, nešto takvo još nije na vidiku
Piše: Časlav Koprivica
Nipošto ne smemo upasti u zamku pristanka da nas neprijatelji duha istorijske Crne Gore podučavaju rodoljublju i građanskim obavezama i vrlinama
Kriterij odnosa crnogorskih Srba prema državi Crnoj Gori, prema njenim ustanovama i predstavnicima, i uopšte prema činjenici njenog postojanja, treba biti prije svega odnos te države prema samim crnogorskim Srbima, te prema interesima srpskog naroda u cjelini. Za njih ne može važiti nalog bezuslovne odanosti prema Crnoj Gori, kakav se, makar hipotetički, očekuje u odnosu građana prema svojoj državi. Razlog je taj zato što je, počevši od 1997, država Crna Gora u svojem karakteru prepravljana i napravljena tako da postane identitetski kazamat za crnogorske Srbe, prostor unutar kojeg će oni biti nacionalno, moralno, pravno i ekonomski ugrožavani, tako da im se što više smanji broj, da budu natjerani na identitetsku konverziju ili da napuste Crnu Goru. Kao što znamo, to se u nemalom broju slučajeva i dogodilo.
Rodoljublje, kao i, recimo, odnos prema djece i roditelja (u oba smjera) podrazumijeva jednu vrstu bezuslovne odanosti – zbog činjenice da mi je neko roditelj, odnosno da mi je potomak. Odatle proističe i mogućnost praštanja ako se neko u tom odnosu ne pokaže najbolje, recimo „majka-otadžbina“ prema svojoj „djeci“. Crna Gora, kakva je počela da se pomalja od 1997. i kakva, u suštini, i danas postoji, nije se slučajno ogriješila o crnogorske Srbe, već je ona i napravljena da bi bila antisrpska, pa stoga i izrazito neprijateljska prema svojim srpskim građanima.
Utoliko, crnogorski Srbi nijesu u moralnoj obavezi da državu Crnu Goru smatraju svojom otadžbinom, tj. (bezuslovno) rodoljublje crnogorskih Srba prema državi Crnoj Gori više nije moguće, poželjno, niti cjelishodno. To, naravno, nema nikakve veze s našim osjećanjima prema istorijskoj Crnoj Gori – ne samo zato što je ona bila srpska, dakle naša, već i stoga što se Srbin može biti samo pripadanjem konkretnom srpskom zavičaju. A za nas, za naš predstavno-imaginativni svijet, Crna Gora je i dalje – bez obzira na sva ogriješenja ćukanovićevske „Crne Gore“ o njene svijetle tradicije – naš srpski zavičaj.
No danas, u realnosti u (post)ćukanovivćevske Crne Gore, ne postoji moralna niti građanska obaveza emotivne koidentifikacije Srba s njom, s njenim predstavnicima i simbolima. Osim toga, to pod ovakvim okolnostima uopšte ne bi bilo ni racionalno. „Racionalnō“, dakle, postaje ključna riječ političke percepcije i političkog djelovanja crnogorskih Srba, jer kada neko/nešto prema vama pokazuje dugotrajno, sistemsko neprijateljstvo, tada, pored negativne emocije prema takvom, neprijateljskom entitetu, postaje savjetno i opravdano zauzimanje praktičnog ciljnoracionalnog stava prema njemu. A racionalno je obrazovati stav prema državi Crnoj Gori s obzirom na cjelokupne, pa i identitetske interese (crnogorskih) Srba – po principu recipročnosti, tj. kako ona prema nama – tako i mi prema njoj.
Utoliko, crnogorskim Srbima treba biti stalo do dobrobiti Crne Gore samo kao zasebnog društvenog, te ekonomsko-pravnog prostora koji, kao istorijska posljedica krivotvorenog referenduma iz 2006, predstavlja faktički, neizabrani okvir njihove egzistencije. Međutim, sveobuhvatna dobrobit Crne Gore – koja bi, pored ostaloga, podrazumijevala i konsolidaciju njene državnosti u ravni emotivne interiorizacije njene egzistencije i kod njenih srpskih građana, što bi bilo normalno da je Crna Gora normalno nastala – to nije nešto što bi crnogorski Srbi trebalo da žele, na čemu bi trebalo da rade, ili da pristaju da ih uvlače u političke i društvene aranžmane koji bi tome vodili. Naprosto, načinom nastanka i time što je bila još od prije tzv. „osamostaljenja“ država Crna Gora, ako ne nepovratno, a ono makar zadugo – dok se stvari korjenito ne izmijene, izgubila srca crnogorskih Srba, i do daljnjega nema moralno pravo da računa na njih.
Zato ne treba da se čude što mi, na primjer, ne možemo da navijamo za sportske predstavnike i reprezentacije Crne Gore, jer oni reprezentuju Crnu Goru koja nije naša. Toga moraju biti svjesni ne samo zvanični predstavnici crnogorske države nego i svi građani, te društveni akteri, naročito oni koji nas licemjerno-cinično prozivaju zbog nedostatka „patriotizma“. Država Crna Gora tek treba da zasluži patriotizam crnogorskih Srba, i to tako što će napraviti radikalni zaokret u svojem identitetskom habitusu – od duha dukljanskog Milo-gorja, zatečenog u njenim ustanovama 30. avgusta 2020, odnosno u trenutku formalne smjene vlasti – ka duhu njegoševske Crne Gore. Sudeći po nizu poteza nekih od aktuelnih najviših činovnika Crne Gore, nešto takvo još nije na vidiku.
Dok se to ne desi, ili: dok crnogorski Srbi, na tragu duha litija, ne izdejstvuju takvu političku promjenu, Crna Gora, što se nas tiče, prije svega ostaje tekovina istorijskog sjećanja, zatim zavičaj, ali ona u emotivnom smislu – ovakva kakva sada jeste – više nije naša. Da li će to postati – zavisiće od ponašanja same crnogorske države, ali, naglasio bih još jednom, i od sposobnosti crnogorskih Srba da aktivnim političkim, društvenim, kulturnim djelovanjem njene ustanove upodobe svojoj volji. Tada bi one, kao što je bilo do 1997, ili još bolje – do 1916, ponovo postale izraz onoga što jesu Crnogorci kao Srbi, odnosno većina građana Crne Gore. Prošlogodišnje političke promjene ostale su uveliko nedorečene, i ako u dogledno vrijeme ne bude napretka u smjeru njihove realizacije, moguć je i najgori razvoj događaja – politički povratak dukljo-đukanizma.
Sve ovo nas suočava s važnim realnoetičkim problemom rodoljublja crnogorskih Srba. Naime, oni su ne samo upućeni da vole ono što je Crna Gora bila, nasuprot onome što ona sada jeste, nego i da ljubavlju prema njenoj prošlosti nadoknađuju nemogućnost svoje emotivne identifikacije s njenom sadašnjošću. Ipak, ova anomalija „življenja u prošlosti“, što nam „modernisti“ iz Crne Gore i iz Srbije spočitavaju, neuporedivo je manja od anomalije koju žive i koju oličavaju „dukljani“. Oni, ljubeći svoj natovski, albanofilno-kroatofilni Montenegro, ne mogu da vole nekadašnju Crnu Goru, ili pak moraju da bezobzirno krivotvore njenu istoriju i njen istorijski identitet, što nemilice i čine – ne bili ga, unakazivanjem, upodobili svojoj pseudopatriotskoj antiutopiji zvanoj „nezavisna Crna Gora“. „Dukljani“, dakle, žive u sadašnjosti Crne Gore na temelju zaborava, laži i izdaje autentične Crne Gore. Njihova anomalija je ne samo kudikamo veća od naše nego je i moralno neodbranjiva, što se našem odnosu prema suštinskoj Crnoj Gori ne može prigovoriti.
A zajednički imenitelj i naše i njihove anomalije jeste sadašnja država Crna Gora, koja je nastala ne samo na pravno nego i na moralno neregularan način, tako da samo njeno postojanje u ovakvom obliku predstavlja najveću crnogorsku anomaliju. Toga treba da budu svjesni svi odgovorni i svjesni politički, društveni i kulturni akteri u Crnoj Gori, i zato je pred nama dug, dug put do normalizacije Crne Gore. Kada to kažemo, tada naročito nemamo u vidu ideološku normalizaciju nenormalnogā, na kojem počiva državna Crna Gora, a što od nas traže „dukljani“, DPS i njima slične političke snage, te zapadnjačke ambasade.
Nipošto ne smijemo upasti u zamku pristanka da nas neprijatelji duha istorijske Crne Gore podučavaju rodoljublju i građanskim obavezama i vrlinama. To se ne odnosi samo na njihov pokušaj normalizovanja srbofobnog dukljanstva nego i tobože identitetski neutralne, „građanske“ Crne Gore, koja navodno svoje građane ne razlikuje po njihovim identitetskim ispovijestima. U temelju same egzistencije „samostalne“ Crne Gore leži antisrpska namjera i njeno postojanje na tim osnovima, ma koliko trajalo, ne može ukinuti njene antisrpske temelje. Protokom vremena to ne može biti zabašureno, već se može promijeniti samo istrajnim i odlučnim radom na promjeni njenog antisrpskog karaktera.
Pored identitetskih anomalija, za savremenu Crnu Goru vezane su i političke, koje se, razumije se, na prve naslanjaju. Anomalija je, naime, posmatrati interese države Crne Gore kao bezupitnu veličinu, dok se, s druge strane, antisrpski potezi aktuelnih crnogorskih vlasti (sjetimo se niza akata prema tzv. „Kosovu“) pravdaju time šta je Crna Gora mala, da je u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji, te da stoga tobože mora biti naročito prijemčiva na interese i naloge velikih sila – čitaj Zapada, koji bi da je zadrži na njenom dosadašnjem antisrpskom (i antiruskom) kursu, bez obzira na većinske stavove njenih građana i na njene istinske državne interese.
Ako Crna Gora zaista nema sposobnost da se odupre pritiscima usmjerenim ka produžavanju učešća u natističkom, antisrpsko-antiruskom „horu“ satelitskih država i paradržavnih tvorevina, tada ona time, pored okolnosti da nastavlja da djeluje suprotno volji i samoosijećanju većine svojih građana, gubi razlog postojanja kao država. Šta će nama, šta će bilo kome razumnom, koji ovu stvar može neutralno posmatrati, država koja nema ni minimalne kapacitete stvarne države i koja se kao država održava u životu po cijenu unutrašnjeg i međunarodnog djelovanja suprotno većinskoj volji svojih građana?
Da zaključimo, savremena crnogorska država je sporna iz najmanje tri razloga: a) napravljena je pravno izuzetno spornom i nelegitimnom referendumu; b) postojala je, djelovala, odnosno postoji i dalje djeluje suprotno identitetskim interesima većine svojih građana, te suprotno srpskim interesima u Crnoj Gori i izvan nje; v) ne pokazuje nikakav kapacitet da se kao država odupre pritiscima međunarodnog angažovanja u aktivnostima suprotnim identitetskoj volji većine njenih građana. Ako država Crna Gora treba biti tobože neupitna veličina da bi i dalje služila kao unutrašnjepolitičke i spoljnopolitički antisrpski servis, tada ona time pokazuje da je kao samostalna država bespredmetna, i tada je, ukoliko ne pokaže sposobnost za suštinsku promjenu u tom pogledu, kao takvu u dogledno vrijeme treba ukinuti.
Ako bi se, međutim, iznašao način da ustanove države Crne Gore počnu da budu interno i eksterno reprezentativne za volju građana Crne Gore, što bi joj samim tim oduzelo antisrpski karakter, to bi otvorilo mogućnost postepenog rehabilitovanja i emotivne identifikacije crnogorskih Srba s njom. Ipak, ni tada se ne bi smjelo zaboraviti da je sama egzistencija države Crne Gore, u istorijskoj situaciji zajedničkog državnog krova sa Srbijom, bila antisrpski motivisana, te da je dugoročno jedino racionalno i opravdano vraćanje Crne Gore u državno jedinstvo sa Srbijom, odnosno sa svim srpskim zemljama koje istorijski dosegnu sposobnost za političko samoodolučivanje.
Na kraju, dodao bih nešto što se ne tiče našeg odnosa prema crnogorskoj državi, a tematski i praktično je komplementarno s tim pitanjem. Riječ je o odnosu crnogorskih Srba prema Srbiji. Poziv na racionalnu percepciju i racionalno političko i istorijsko djelovanje važi i kada je riječ o vlastima u Srbiji, jer, primjera radi, onaj ko više godina vodi aktivnu politiku pokušaja predavanja Kosova i Metohije i kosovskometohijskih Srba Velikoj Albaniji, kao što već godinama rade aktuelne srbijanske vlasti, taj ne bi smio biti smatran bezuslovno iskrenim prijateljem nikome od Srba izvan Srbije, već njegovi konkretni potezi treba da budu pažljivo praćeni i procjenjivani.
Pretpostavka za to je da crnogorski Srbi gaje i čuvaju pravo i sposobnost samostalnog procjenjivanja političke konkretnosti ne samo kada je riječ o državi Crnoj Gori nego i o državi Srbiji. No s druge strane, država Srbija, za razliku od države Crne Gore, i formalno i suštinski ima srpski karakter, i ona je zato, ko god u Beogradu bio na vlasti, s pravom u srcima crnogorskih Srba, kao uostalom i Srba iz Srpske, kojima je, jednako kao i nama, tijelo protivprirodno odvojeno od duše.
No na trećem mjestu, i na samom kraju, tamo gdje država Srbija djeluje u srpskom interesu, naročito ovdje u Crnoj Gori, crnogorski Srbi imaju moralno pravo i patriotsku obavezu da takvom dejstvu Srbije – ako ga bude – sadejstvuju. Na taj način bi se izbjeglo upadanje u mentalnu i političku zamku nekakve odbrane interesa i suverenosti rezidualno antisrpske Crne Gore od tobože nedozvoljenog „miješanja u unutrašnje stvari“ od strane „druge države“.
Ako je ovakva Crna Gora nastala tako što su srpski neprijatelji u nju „umijesili“ antisrpski otrov, tada je svako nacionalno cjelishodno miješanje Srbije u crnogorske poslove – svako miješanje za koje sami crnogorski Srbi samostalno procijene da je u njihovom najboljem srpskom, nacionalnom interesu – dopušteno i dobrodošlo. Kada to kažem, ne pozivam da se zaboravi predistorija saradnje bivšeg crnogorskog i aktualnog srbijanskog režima, ali ukoliko je došlo do promjene politike Srbije prema Crnoj Gori, a zasad se čini da jeste – racionalno je, još jednom naglašavam taj epitet, to primiti k znanju i djelovati u skladu s novom političkom i istorijskom stvarnošću, sve dok zvanični Beograd plodno podržava srpsku stvar u Crnoj Gori.
