U mnogim kulturama i jezicima postoji fraza koja sažeto i efektno ukazuje na to da isto ono što ste vi radili nekom drugom, može poslije izvjesnog vremena neko treći raditi vama. Među Srbima i srodnim Južnim Slovenima takvi iskazi često su i rimovani, valjda da bi se ukazalo da je takva “osveta” prirodni tok stvari, bilo da se kaže “Sve se vraća, sve se plaća”, bilo “Došla maca na vratanca”.
PIŠE: Muharem Bazdulj
Senad Hadžifejzović je, bez sumnje, vješt i ostvaren televizijski novinar. Ipak, posljednjih mjeseci i godina prečesto je pojedine ljude prozivao za razne, iz njegove perspektive, moralne krimene koji su se uglavnom svodili na nekakav “manjak patriotizma”.
Neko kome je odiozan taj segment njegove karijere, mogao je zaista lako da pomisli “Sve se vraća, sve se plaća” kad je u prethodnim danima sam Hadžifejzović izložen jakim napadima simpatizera Stranke demokratske akcije koji se uglavnom svode na optužbe da “radi protiv Bošnjaka” što zapravo graniči upravo s njegovim omiljenim “manjkom patriotizma”.
Ipak, kao i obično, od napada i optužbi kao takvih, važnija je njihova pojavnost, da ne kažem – estetika. U tom smislu, jedna objava na društvenim mrežama zasluženo je privukla veliku pažnju javnosti. Tu je fotografija Senada Hadžifejzovića “montirana” na tobožnju smrtovnicu iliti čitulju pripadnika Srpske pravoslavne crkve po imenu Nenad (Tintora) Hadžiristić.
Nedžad i Spasoje
Onomad se Nedžad Ibrišimović u stihovima zahvaljivao Bogu što mu ime nije Spasoje, mada Nedžad na arapskom znači upravo – spas. Napadačima na Hadžifejzovića bliža je rimovana podrugljivost. Postavlja se, međutim, pitanje zašto im je baš ime Nenad sinonim za srpstvo. Nenad je, što bi se reklo, narodno ime, nipošto nepoznato i među Bošnjacima. Otud su ime oca i prezime tražili brutalniji pristup. Tintor postoji kao srpsko prezime, ne kao ime. Bilo je Tintora koji su u ratu zapamćeni po zlu, pa vjerovatno otuda dolazi taj pokušaj dosjetke. Ipak, vrhunac “inventivnosti” pokazan je kod izbora prezimena: sačuvan je prefiks Hadži, ali u markantno srpskom prezimenu, karakterističnom upravo za sarajevsku srpsku zajednicu, prezimenu koje je imenovalo i jednu ulicu u starom dijelu Sarajeva.
I dobro, s jedne strane Hadžifejzoviću priželjkuju smrt, ali to su mogli i ne dirajući mu ime i prezime. Ali očito u tim bizarnim umovima nema većeg zla nego umrijeti kao Srbin. Andrić je negdje zapisao da čovjek u Bosni nikad ne zna u kojoj će vjeri umrijeti, a ovi koji napadaju Hadžifejzovića (in)direktno poručuju: svaka je vjera dobra, samo ako nije srpska pravoslavna.
Sličan je model i skorašnjih ataka na glumca Mirvada Kurića. Ispostavilo se, naime, da je on sredinom devedesetih godina bio zaposlen u Narodnom pozorištu u Prištini, u ansamblu Srpske drame te da je u jednoj od predstava u kojima je igrao – po tekstu Siniše Kovačevića – nosio šajkaču. Postoje anegdote da su u prvoj polovini devetnaestog vijeka, dok su po obrenovićevskoj Srbiji putujuća pozorišta igrala amaterske postavke “Bitke na Kosovu”, glumci koji su igrali ulogu Murata poslije predstave znali imati problema sa ljudima iz publike pošto ovi nisu razlikovali predstavu od stvarnosti. Dvjestotinjak godina kasnije, ova farsična pričica dobiva svoju novu varijaciju po domaćim nastranostima. Napadači na Kurića očito ne kapiraju da Srpska drama igra tekstove na srpskom, a Albanska na albanskom jeziku. Nije Kurić birao ansambl po političkim simpatijama, nego po jeziku koji govori. Pretpostavljam da i radikalni kvazilingvisti koji bi razdvajali bosanski od srpskog nemaju problem s činjenicom da su ta dva jezika, čak i da su različiti, jedan drugom neuporedivo bliži, nego što su i jedan i drugi bliski albanskom. Ali svejedno. Za njih je Albanac svakako oznaka etničke pripadnosti, a Srbin im je uvreda.
“Oni drugi”
Najpogubnije u svemu ovome je to što ljudi koji stoje iza ovakvih nacionalističkih istupa sebe uopšte ne posmatraju kao nacionaliste. Za njih su nacionalisti uvijek – oni drugi. U bošnjačkoj javnosti je vrlo uvriježena mantra da među Bošnjacima nema nacionalizma. O tome su manje ili više nadahnuto pisali razni: od univerzitetskih profesora preko novinara do “pješadije” sa blogova, foruma i društvenih mreža. Svima njima je istovremeno jako stalo do toga da Bošnjaci širom svijeta budu na svaki način priznati kao prava i ravnopravna nacija. Nema, međutim, nacije bez nacionalizma. U tom smislu, takvi bi se prvi trebali zamisliti što u javnom prostoru nije problem naići na ugledne ljudi koji će sami za sebe kazati da su srpski odnosno hrvatski nacionalisti, dok samoproklamovanog bošnjačkog nacionalistu skoro da svijećom ne možeš naći. To, naravno, ne znači da ih nema. Samo su svom nacionalizmu dali drugo ime.
U svom glasovitom Dnevniku, poljski pisac Vitold Gombrovič kaže da nije problem što su umjetnici tašti i sujetni ljudi, to je sasvim prirodno, problem je kad taštinu i sujetu skrivaju, jer su ove tada najmoćnije. Kad priznaš da sujeta postoji, možeš je kultivisati, tako se nekako kaže. Slično je i sa nacionalizmom u društvu. Ako je prepoznat, ako se lako detektuje, protiv njega se moguće boriti. Neosviješten i neartikulisan nacionalizam, nacionalizam koji se lažno predstavlja, truje društvo dublje i suštinskije.
To se dobro vidi, recimo, iz izjave jednog od najpopularnijih intelektualaca u Sarajevu: “Kada bi neko definirao patriotizam kao nacionalizam, tada bi Bošnjaci, vjerovatno, bili proglašeni ‘nacionalistima’. No, patriotizam nije nacionalizam, već ljubav prema jedinoj domovini (…) Bošnjaci su, jednostavno, prolili previše krvi na tlo jedine im domovine da bi se ikada i izašto odrekli svoje domovine Bosne. Ona je njihovo tlo pod nogama za koje će se boriti po svaku cijenu zbog budućnosti svoje i djece svakog čestitog rodoljuba. (…) Bošnjaci nisu oboljeli od ‘virusa nacionalizma’ čak ni nakon najkrvavijeg genocida koji je izvršen nad njima. Prema tome, pripisati Bošnjacima nacionalizam jednako je tvrdnji da je patriotizam isto što i nacionalizam.”
Da ovaj isti stav izrekne Srbin u kontekstu Srbije ili Hrvat u kontekstu Hrvatske, to bi instantno bilo proglašeno nacionalizmom. Bošnjaci su, međutim, uvijek izuzetak, barem sebi samima. Naposljetku, nije problem postojanje bošnjačkog nacionalizma, nacionalizam postoji u apsolutno svakom narodu, kao što u svakom alkoholnom piću postoji alkohol. Problem je u iluziji da tog nacionalizma nema, pa se svaki njegov nastup proglašava nenadanom bizarnošću, dok se kod sličnih incidenata u drugim sredinama uvijek projektuje neki tobožnji sistem.
