“Otac je doduše umro. Sa smrću završava sve, ali ukopom završava krug koji u ovom slučaju nije završen!”
PIŠE: Nataša Tešanović
Dobitnik “Ninove” nagrade za roman “Ukop oca”, počivši Mladen Markov, u svom gorkom pesimizmu teško da je mogao predvidjeti da će jedna smrt i jedan ukop, istovremeno značiti i kraj i početak kruga koji bi, sasvim volšebno, mogao zagnojiti nove čireve na nekoj od još otvorenih rana Bosne i Hercegovine. I to ne na bilo kojoj, već na onoj najvećoj – srebreničkoj, koja prijeti da amputira njene jedva i naživo šivane organe u američkom gradiću Dejtonu, samo nekoliko mjeseci od ratnog zločina koji će Haški sud okarakterisati kao genocid.
Godinama nakon te 1995. u Srebrenici će se vršiti ukopi, za koje, iz pijeteta prema žrtvama i u strahu od osude bošnjačke i većeg dijela svjetske javnosti, niko neće postavljati pitanja, a još manje glasno sumnjati u pogledu mjesta i uzroka smrti onih čija će se imena dodavati na listu tamošnjeg memorijalnog centra.
Da bi se onda, osamnaest godina od izlaska knjige “Ukop oca”, kola slomila na, ni manje ni više, direktoru istog tog memorijalnog centra, koji je svu tragediju Srebrenice osjetio na svojoj koži i za koga se, i pored prava na gorčinu, nije pomišljalo da bi bio u stanju da ičim ukalja sopstveno stradalništvo.
Ali đavo se krije tamo gdje ga najmanje očekujete, pa se tako ovih dana Emir Suljagić suočava sa vrlo neprijatnom, ali činjenično neoborivom optužbom da je sopstvenog oca, Demira Suljagića, koji je poginuo 14. decembra 1992, u Voljavici kod Bratunca, ekshumirao 2004, ukopao 2005. godine u Potočare i upisao na listu “žrtava srebreničkog genocida”.
Kada se nedavno u javnosti pojavila očeva umrlica, Suljagić je, umjesto pokušaja da objasni (a kamoli da se za svoj čin izvini), zaprijetio onima zbog kojih je zvanični dokaz o stvarnom datumu i mjestu Demirove smrti iskopan iz mraka obmane, prećutkivane i skrivane više od 15 godina.
Isti taj Emir nije nepoznat domaćoj javnosti; čovjek za koga se svojevremeno tvrdilo da je pretukao sopstvenu ženu, nedavno se u animalnom bijesu nacionalno povrijeđenog maskulina ostrvio na beogradsku pozorišnu rediteljku Biljanu Srbljanović, jer se usudila da sevdalinku o Fati, Muji i jednim zamandaljenim vratima, podvrgne feminističkoj analizi.
Tako je Biljana, i pored dugogodišnje podrške stradanju Bošnjaka, upisana u red “mrzitelja muslimana” i, vjerovatno, “negatora genocida”, jer kako tvrdi Emir, “ideja da treba da prihvatimo da se genocid nad nama dešavao samo pet dana je u biti i sama negiranje”. Drugim riječima, genocid po Emiru i nad Emirom i dalje traje, odnosno, na “preživjelim žrtvama genocida” je da određuju ko ga, kako i čime i danas vrši.
“Zašto je i došao na ovu neobičnu sahranu, i to po drugi put? Oduvek je voleo da jedan doživljaj ispuni do kraja, iako je već na početku znao da će iskustvo biti poražavajuće.”
Da je čitao Markova, Emir bi znao da se kosti, bez ozbiljnog razloga, ne prekopavaju. I da lažne žrtve unižavaju najviše one prave, istinske… I da onaj ko laže i krade. Krade pijetet i hrani sumnju.
Iako je “Glas Srpske” još 2011. godine pisao o ovom slučaju, tek nakon istraživanja jedne anonimne i uporne tviterašice, a potom i objave izvoda iz knjige mrtvih na jednom banjalučkom portalu, kugla je počela da se nezaustavljivo kotrlja. Direktoru Memorijalnog centra u Potočarima sve će teže biti da je zaustavi i spriječi zahtjeve za provjerama drugih umrlica.
A za one koji se pitaju zašto jedan dio javnosti o ovome još nije prozborio ni riječi, glavni lik Markovljeve knjige, koji (drugi put) sahranjuje oca, nudi jedan od mogućih odgovora:
“Provincija ima mnogo nepisanih pravila. Jedno od njih je i zakon ćutanja poznat po sicilijanskom običaju zvanom omerta… On je dosta o tome znao iz filmova o mafiji, zamajavao se tim problemom čisto iz radoznalosti i došao je do uverenja da u osnovi zakona ćutanja leži primitivizam. Po čemu bi onda njegovi zemljaci morali biti iznad sicilijanske sirotinje? Podmuklost meštana opravdavao je istorijskom nužnošću, jer su se morali nekako održati svakojakim snalaženjem.”
