Bosanski integralisti i suverenisti čak brinu da visoki predstavnik ne ode iz BiH
BiH koja nikada ranije nije bila država, a sa tri naroda, tri vjere, tri jezika i tri verzije istorije, predstavljala je idealan plijen manipulacije. Ti narodi jesu u svim ratovima više ginuli od komšija nego okupatora, ali nikad do ’92. nisu vodili građanski rat sa političkim produžetkom od 27 godina
Svi evropski pregovači, Karington, Kutiljero, Oven, Stoltenberg, uključiv i Vensa, naknadno su obznanili da je Vašington preko Alije opstruisao sva njihova rješenja. Izlazi na vidjelo da su SAD Muslimane ne samo gurnule u građanski rat, nego i učinile da taj rat u kome su stigli na korak do kapitalacije, potraje čitave tri i po godine
Klinton se vadio preko Srebrenici. Masovni zločin morao je da se nazove genocid da bi ih sve pokrio i opravdao
U Sarajevu odjekuje „Srbi su genocidaši!“. Zašto im je toliko stalo da se masovni zločin za koji su se Srbi izvinili i žrtvama poklonili u više navrata, zove baš genocid? Ne bi znali da odgovore, jer to i nije stalo njima nego onima kojima odgovara da Bosna bude zavađena kako bi vječno ostala pod njihovim protektoratom
Piše: Nenad KECMANOVIĆ
MEĐU brojnim objašnjenjima šta se ’92. dogodilo u BiH (obnova vjekovnih omraza, nastavak rata ’41-’45, Hantingtonov sukob civilizacija, Milošević i Tuđman, Alija …) postoji i ono „zavadi pa vladaj“.
BiH sa tri naroda, tri vjere, tri jezika, tri verzije istorije, koja nikada ranije nije bila država, predstavljala je idealan plijen takve manipulacije. Ti narodi jesu u svim ratovima više ginuli od komšija nego okupatora, ali nikad do ’92. nisu vodili građanski rat sa političkim produžetkom od 27 godina.
Kako je sve počelo?
Sjetimo se da su tri nacionalne stranke/pokreta u koaliciji protiv stranaka bivšeg režima, poslije pobijede na prvim demokratskim i fer izborima u BiH, mirno preuzele i brzo podijelile vlast, te povele pregovore o budućnosti zemlje.
Još u toku predizborne kampanje Izetbegović je rekao: „Muslimani će uzeti onoliko Bosne koliko mogu prosperitetno kontrolisati“. Podržavao je „Istorijski dogovor Srba i Muslimana“ (Beogradski sporazum) o federaciji BiH i Srbije, a onda ga, netom po povratku iz SAD, pogazio.
Isti Izetbegović je čak stavio potpis na Kutiljerov plan, a onda ga poslije razgovora sa ambasadorom SAD povukao.
Izetbegović jeste bio radikalni islamista i maštao šerijatsku državu, ali nije bio i nerazuman čovjek. Znao je da bosanski hrišćani neće prihvatiti takvu državu i da odnos snaga ’90-ih nije nudio priliku za džihad.
U Islamskoj deklaraciji, koju je sam nazvao „san jednog vjernika“, taj cilj je odložio jer je znao da „najsekularniji muslimani na svijetu“ nisu još bili stasali za džihad. Prvu prelaznu fazu vidio je u re/islamizaciji Muslimana.
Cimerman je mogao da mu kaže da SAD u skladu sa svojim sistemom vrijednosti mogu da podrži samo multikulti, a ne etnički i vjerski podijeljenu BiH. Izetbegović je računao: Ako ne može fildžan država bez ćafira, valja i jedinstvena sa muslimanskom većinom. I zaključio da će supersila punim kapacitetom stati iza njega, ukoliko on obavi svoj dio posla.
Muslimansku SDA je proglasio građanskom partijom, a sebe, islamistu, „demokratski izabranim predsjednikom svih Bosanaca i Hercegovaca“, iako većinom hrišćana.
Zapadne zemlje su ga prema potrebi tretirale, čas kao nadnacionalnog predsjednika, čas kao lidera samo jednog naroda.
Podrškom građanskom referendumu protiv volje srpskog naroda i ekspresnim prijemom BiH u UN, bacile su kost među komšije.
Kada je to izazvalo srpski otpor i formiranje SAO i RS, a onda i HAO i HB, Srbe sa obje obale Drine markirali su kao spoljne i unutrašnje agresore. Na njih su se obrušili tzv. međunarodna zajednica i globalni mediji, pa je Izetbegović očekivao vojnu intervenciju SAD.
Već u junu mjesecu ’92, Šesta flota je uplovila u Jadran i on je na sjednicama Predsjedništva BiH u Sarajevu tvrdio: „Do intervencije će doći najkasnije do 15. avgusta“. Intervencija je izostala i ABiH se našla razapeta na tri fronta –protiv VRS, HVO i NOZB, što je potvrdilo da se ne radi o agresiji nego o građanskom ratu.
Alija se požalio Konferenciji islamskih zemalja, a ova oročila odluku da će djelovati mimo embarga SB UN na dotur oružja na bosansko ratište. Vašington je preuzeo inicijativu i pridružio se Teheranu u tajnim avio pošiljkama mudžahedina i oružja preko Zagreba, te pojačao satanizaciju Srba.
No, pošto ni to nije urodilo preokretom na bojištu, razočarani Izetbegović se vraća svojim startnim pozicijama: „Nema ništa od američke intervencije!“, „Nema Bosne ako je neće Srbi i Hrvati!“ „Naši borci ne ginu za apstraktnu ideju Bosne, nego za opstanak svog naroda“.
Do bombardovnja RS je ipak došlo, ali u paketu sa Dejtonskim sporazumom, koji je pred Aliju stavio kopiju Lisabonskog sporazuma. Bio je to kompromis između Bošanjka koji su htjeli nezavisnu državu i Srba koji su htjeli da ostanu sa Srbijom.
Bio je to i svojevrstan i kompromis između Amerikanaca, koji su htjeli da NATO i nakon pada Berlinskog zida ostane u Evropi, te preraste u ofanzivni savez, i Evropljana koji su u teritorijalno-etničkoj podjeli vidjeli jedino realno rješenje za BiH.
Svi evropski pregovači, Karington, Kutiljero, Oven, Stoltenberg, uključiv i Vensa, naknadno su obznanili da je Vašington preko Alije opstruisao sva njihova rješenja. A memoarska pokajanja pišu penzionisani insajderi – diplomati, obavještajci, oficiri. Izlazi na vidjelo da su SAD Muslimane ne samo gurnule u građanski rat, nego i učinile da taj rat u kome su stigli na korak do kapitalacije, potraje čitave tri i po godine.
Na sve to došlo je i bombardovanje Srpske i Srbije osiromašenim uranijumom u koje su uvukle i bezmalo sve evropske saveznike. Klinton se vadio preko Srebrenice.
Masovni zločin morao je da se nazove genocid da bi ih sve pokrio i opravdao, a Haški tribunal da obezbjedi pravosudnu verifikaciju.
Presuda generalu Krstiću za genocid, koji ne odgovara nijednoj enciklopedijskoj definiciji genocida, automatski je prenošena sve kasnije slučajeve po modifikovanom precedentnom pravu.
A novi slučaj mogao je da postane bilo ko po optužbi za „udruženi zločinački poduhvat“, što nije moguće ni u jednom modernom pravosudnom sistemu.
Haški tribunal je zatvorio vrata, ali u znaku izuzetog mišljenja predsjednice žalbenog vijeća Nijambe u slučaju Mladić.
Inicijatori i finansijeri tribunala slutili su šta ih čeka pa su spremili sljedeću liniju odbrane -„zabranu osporavanja genocida“. Ali, kako su Rusi na SB UN blokirali britansko-američku rezoluciju a predsjednik Češke, članice EU i NATO, onomad se javnoizvinioSrbima zbog bombardovanja,sada pojedinačno prozivaju male štićenike u regionu.
U Sarajevu odjekuje „Srbi su genocidaši!“.
Zašto im je toliko stalo da se masovni zločin za koji su se Srbi izvinili i žrtvama poklonili u više navrata, zove baš genocid?
Ne bi znali da odgovore, jer to i nije stalo njima nego onima kojima odgovara da Bosna bude zavađena kako bi vječno ostala pod njihovim protektoratom.
Bosanski integralisti i suverenisti čak brinu da v.p. ne ode iz BiH. Bilo je dovoljno spolja pokrenuti mehanizam„zavadi pa vladaj“, ostalo su obavili lokalni akteri.
Prošle su već tri decenije i niko od njih se odavno više i ne pita: „Ko nas ono zavadi!?“
