Na stradalnim Kazanima postavljena je ploča srama. Stigli su sarajevski vijećnici, na čelu sa sarajevskom gradonačelnicom i da se nakon tri decenije sjete ubijenih u njihovom gradu. Pred mnogobrojnim objektivima gradonačelnica, ruku pod ruku, sa bivšim njemačkim diplomatom otkrila je ploču sa svega 17 imena, bez bilo kakve nacionalne odrednice.
Na tabli ne piše da su ubijeni Srbi, ni to da ih je ubila jedna od elitnijih, kako kažu, brigada tzv.Armije BIH, 10.brdska pod komandom sarajevsko heroja, Mušana Topalovića Cace.
“Za godinu i po dana da je Caco ubio 17 Srba? Moje predratne kolege koje su bile kod njega po kazni, kažu svaki dan je izvođeno na desetine koji su ubijani maljevima, noževima, srpovima, sretan je bio onaj koji je dobio metak. I sad mi treba da se pomirimo sa onakvim ruglom od ploče”, rekao je za “Dosije” Milan Mandić, predsjednik Udruženja porodica nestalih lica Sarajevsko-romanijske regije.
“Postavljanje ploče na Kazanima i minimiziran broj Srba koji je ubijen i nastradao između ostalog ne samo u Sarajevu, čak i na Kazanima, oni žele na taj način da amnestiraju od odgovornosti vojno i policijsko rukovodstvo za sistemski progon Srba i da umanje taj zločin i ono što je posebno bitno ćele da prikažu da je taj zločin počinjen od strane jedne odmetnute grupe kriminalaca koja čak, kako oni žele da kažu, nije bila ni pod njihovom kontrolom, što ne odgovara činjenicama”, rekao je za “Dosije” Milorad Kojić, direktor Direktor Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih Republike Srpske.
A, činjenice su dokumentovane u MUP-u Republike Srpske. Dobro se zna da je politički vrh, na čelu sa Alijom Izetbegovićem dao odriješene ruke nekadašnjem sarajevskom kriminalcu koji je osuđivan za nasilničko ponašanje, silovanje i rasturanje droge, da bude na čelu vojne brigade.
Zadatak je bio jasan, očistiti Sarajevo od Srba i svih drugih nacija koji nisu poslušni. O tome postoje i svjedočenja. Jedana od svijedoka bila je žena koja je na Kazanima tražila svog supruga i svjedočila scenama koje se ne poklapaju sa brojkama na ploči.
“Rekla da je tijelo svog supruga prepoznala među 200 izvađenih leševa, izvađenih tijela. Poslije toga, oni su prekinuli sa tom ekshumacijom kada su vidjeli koji je obim tog zločina, a onda su ta tijela prikrili koja su identifikovana, sakrili su ih na pomoćni stadion Koševo, na groblje Lav i ko zna gdje još i ta tijela do današnjeg dana nisu pronađena”, rekao je za “Dosije” Simo Tuševljak, glavni inspektor MUP-a Republike Srpske za istrage krivičnog djela ratnog zločina.
Zaigralo se devedesetih političko i ratno rukovodstvo tzv. Republike i Armije BIH sa masovnim ubistvima srpskih civila, pa je intervenisala međunarodna zajednica. Počinjeni zločini nad srpskim civilima nisu išli u prilog slici muslimanskih žrtava. Zato su svog krvavog komadanta likvidirali 93.godine, pripisujući mu sva
nedjela, a kasnije ga amnestirali sahranjujući ga nedaleko od groba muslimanskog oca nacije Alije Izetbegovića.
Koliko se Sarajevo diči 10.brdskom brigadom tzv.Armije BIH govori najbolje činjenica da su Cacovoj brigadi dali ulicu u „multikulturalnom“ Sarajevu. O priznavanju zločina bez istine ne može se doći do pomirenja, jasan je stav iz Republike Srpske, jer u BiH sve se radi jednostrano i u interesu isključivo jednog naroda, u ovom slučaju bošnjačkog.
“Gradonačelnica Sarajeva iznosi neki blok na kojem pišu imena i kažu da su to građani Sarajeva stradali, a kad siđete nešto niže dolje, onda na Vijećnici vidite kako su srpski agresori, navodno granatirali taj objekat. To su sve stvari koje oni žele da nam etabliraju, nametnu da pričaju po svijetu, ali svijet, mislim da zna da oni lažu i šta se tu dešava”, rekao je Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH.
I niko nije naivan da su se Kazani i političko pokajanje baš sad slučajno desili sa SDP-ovom Benjaminom Karić. Isto je to htio da uradi 2016.godine pokajnik i lider SDA Bakir Izetbegović, ne priznajući čak ni tada krivicu svog oca, već umanjenje zločina. Obećavao je pod budnim okom međunarodne zajednice i tribunala da će idejno rješenje na Kazanima doći iz Republike Srpske i ne samo to, već da će izvršiti istraživanja na sve tri trebevićke jame.
“Pošto mi je Bakir Izetbegović obećao 2016.godine da će se napraviti pristupni put, da će se sve tri jame istražiti, ništa nije urađeno, Bakir je sve slagao. I samo lažu i ode u inostranstvo i opet lažu”, kaže za “Dosije” Milan Mandić, predsjednik Udruženja porodica nestalih lica Sarajevsko-romanijske regije.
Ćuti Bakir Izetbegović danas, baš kako su ćutali na srpskom stratištu i gradonačelnica i sarajevski vijećnici. Izbjegavaju samo pitanja koja dolaze iz Republike Srpske, dok su za federalne medije uvijek spremni i to sa svojim hvalospjevima kako su se poklonili samo nekolicini srpskih žrtava, veličajući tzv. Armiju BIH.
Ipak, Srpska ne ignoriše pitanja porodica koje nisu odustale od potrage ni nakon trideset godina. Samo jedan od njih je Stefan Samardžić, sin ubijenog sarajevskog muzičara Slobodana Samardžića.
“Sramota je da mi nakon 30 godina traganja i hodanja po pločnicima Sarajeva ne znamo kada gazimo po kostima naših najmilijih. Moj otac na slici, zajedno sa Stanom Šehovac i Radomirom Bracom Gojkovićem posljednji put je snimljen fotografijom policijskog fotoaparata na uviđaju koji je izvršen na tijelima ispod Alipašina mosta u prisustvu tadašnjih vojnika teritorijalne odbrane ABIH”, kaže za “Dosije” Stefan Samardžić, sin ubijenog muzičara Slobodana Samardžića.
A, masovnih grobnica više se i ne zna koliko ima u Sarajevu. Tamna brojka za traženje ubijenih civila mnogo je veća od one navodne, jer postoje pobijene i nikad nenađene čitave porodice. Upravo ovih dana u Sarajevu, pod točkovima bagera, izniču ljudske kosti. Ljudski skeleti pronađeni su na tramvajskoj mreži u ulici Džemala Bijedića, druga lokacija je divlja deponija u Butmiru. Sarajevska čaršija, bez bilo kakvog uviđaja i vještačenja, tvrdi da su to ostaci iz prethodnih ratova, svih, samo ne ovog posljednjeg – građanskog. Baš tako su tvrdili i kad su nađeni skeleti kod RTV doma.
“Sve su to ljudi iz federalne Civilne zaštite i demineri, sve su lijepo opisali i predali Tužilaštvu, evo ima četiri godine, niko ništa tu ne radi, zbog čega, zato što sam otkrio masovnu grobnicu”, kaže Milan Mandić, predsjednik Udruženja porodica nestalih lica Sarajevsko-romanijske regije.
“Oni koji su rukovodili čišćenjem grada gdje se nalazila privremena deponija na terenu tadašnjeg fudbalskog stadiona izmještani su na sarajevsku deponiju pod strogom kontrolom tadašnjih policijskih vlasti. Sarajevo mora da smogne snage da pogleda istini u oči i da ne dozvoli da mi kao porodice žrtava civila srpske nacionalnosti hodamo po Sarajevu i ne znamo da li se pod našim nogama nalaze kosti naših najmilijih”, rekao je Stefan Samardžić, sin ubijenog muzičara Slobodana Samardžića.
Zna se da se da se u sarajevskim masovnim grobnicama nisu vršile ekshumacije prema propisima. Nije se vršilo forenzičko vještačenje na licu mjesta i nisu se uzimali DNK profili što je dodatno podrgrijalo sumnju da se od početka, smišljeno radilo na zloupotrebi srpskih kostiju. MUP Republike Srpske i o tome ima saznanja.
“Imamo i primjere da su ljudi koji su nestali u Sarajevu pronađeni u Zenici i da su mnoge kosti koje su proanađene u parkovima završile u Visokom, grobnicama u Visokom ili negdje drugo. Mi nismo bili u mogućnosti da fizički pratimo trag tih dokaza, jer nije MUP Republike Srpske bio nadležan za te aktivnosti i onda su date mogućnosti ogromnim malverzacijama kada su u pitanju srpske kosti”, rekao je za “Dosije” Simo Tuševljak, glavni inspektor MUP-a Republike Srpske za istrage krivičnog djela ratnog zločina.
Baš u vrijeme događaja na Kazanima i podizanja tenzija na entiteskoj liniji, nije slučajno se desio ni incident na Vracama. Ploča podignuta u čast samoorganizovanom narodu Novog Sarajeva koja godinama bode oči Federaciji, polivena je farbom, a odmah brzom reakcijom gradskih vlasti Istočnog Sarajeva ploča je očišćenja.
“Onog trenutka kada su oni oštetili tablu na Vracama, ja sam rekao da mi trebamo biti ti koji će spustiti loptu, koji ćemo reći da smo mi ti koji će voditi računa o našim tablama, da nećemo nikom dozvoliti da ih uklanja i poštovaćemo ih. Neće nas zanimati tuđe dvorište i dalje ćemo tražiti oblasti u kojima ćemo sarađivati, bićemo na zajedničkim sastancima na kojima ćemo razgovarati. Ali iskrenost i otvorenost u toj saradnji neće nikad biti dok god imamo ove pristupe, pristupe sa Kazanima i pristupe prema tabli”, rekao je za “Dosije” Ljubiša Ćosić, gradonačelnik Istočnog Sarajeva.
Sa druge strane entiteske linije ne mare za srpske žrtve, a ni hrvatske. Diče se sa tzv. Armijom BIH kao narodnom i oslobodilačkom, iako nije bila ni narodna, a još manje oslobodilačka. Tako se bošnjčki član Predsjedništva BIH zanio u pohvalama o ratovanju, a sve u cilju amnestije ratnih zločina u kojima je i sam učestvovao. HRS podnijela je krivičnu prijavu protiv Šefika Džaferovića ne zbog samo negiranja zločina počinjenih od strane tzv. ARBiH, nego kako su naveli, “glorificira vojne „uspjehe“ iste u mjestima gdje su ljudi mučeni, silovani i ubijani samo zbog nacionalne i vjerske pripadnosti .
“Ma ništa, ja sam čovjek koji je uvijek govorio o multietičnoj BIH, koji je uvijek govorio u ime građana i naroda na prostoru cijele BIH i to je jedna samo provokacija i ništa više nemam da kažem na tu temu”, rekao je Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BIH.
Sa prošlošću se BIH mora suočiti na osnovu činjenica, a one kažu da je na hiljade ubijenih i zlostavljanih Srba u Sarajevu, uništena srpska zajednica u totalitetu. To se nalazi i u izvještaju međunarodne Komisije za utvrđivanje stradanja Srba u Sarajevu. Ipak, politika Sarajeva i dijela međunarodne zapadne zajednice ne žele da priznaju da je u BIH stradao i srpski narod, njih više od 35 hiljada sa sve imenom i prezimenom, kao i opisom stradanja.
“Oni ne žele da prihvate da su i Srbi bili žrtve, već jednostavno žele da kroz sam rad pravosudnih institucija, počev od Haškog tribunala, ali i kroz ovaj tranzicijski dio da prikažu kako su oni jedine žrtve, a Srbi zločinci. 35.042 žrtve, kako taj narod može da bude zločinački narod. Moramo se sa činjenicama suočavati sa prošlošću, a to Bošnjaci ne žele”, rekao je za “Dosije” Milorad Kojić, direktor Direktor Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih Republike Srpske.
“Nažalost i dalje ostaje jedan jaz, jaz koje političko Sarajevo stvara nasprem Istočnog Sarajeva, ali što je tužnije da jaz između stanovništva postaje još veći i time pokazuju po ko zna koji put da je teško živjeti jedni pored drugih, a kamoli jedni sa drugim”, rekao je Ljubiša Ćosić, gradonačelnik Istočnog Sarajeva.
A, moći ćemo da živimo jedni pored drugih jedino kada pogledamo istini u oči, ali bez političkih ciljeva. Republika Srpska davno je pružila ruku pomirenja, ali i dalje traži, nakon tri decenije, samo istinu za 35 042 žrtve i istinu da je u ovom građanskom ratu srpski narod stradalni, a nikako zločinački, kako to neki žele da predstave stvarajući svoju novu naciju.
