“Neki ljudi su govorili da je to nemoguće, da ja ne mogu, ali mogu!”
Sara Bećarević rođena je bez donjeg dijela lijeve ruke u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je između ostalog poznata i po velikoj društvenoj i ekonomskoj isključenosti osoba s invaliditetom.
Ipak, Saru to nije moglo spriječiti da ostvari svoj san da postane međunarodno priznata ritmička gimnastičarka.
Sara kaže da je ovim sportom očarana od malena dok je još gledala svjetsko prvenstvo na televiziji. Nije joj trebalo dugo da kod kuće pokuša oponašati pokrete. Skoro 11 godina poslije, 14-godišnja Sara osvaja medalje za svoj klub Visoko, nazvan po malom gradu u kojem je rođena.
„Neki ljudi su govorili da je to nemoguće, da ja ne mogu, ali mogu, rekla je Sara za AP dodavši: „Nije me briga što drugi govore; moj lični osjećaj što mogu postići je jedino što je važno“, kazala je Sara, Piše Klix.
Na Paraolimpijskim igrama nije zastupljena ni ritmička ni umjetnička gimnastika, pa kako bi se takmičila u svom odabranom sportu, Sari ne preostaje ništa drugo nego da se takmiči sa sportistima bez invaliditeta. Opremom koja se koristi u ovom sportu rukuje desnom rukom i preostalim dijelom lijeve ruke, s lakoćom okrećući točkove uprkos invaliditetu.
Prije nego što je odabrala klub ritmičke gimnastike Visoko prikladan svojoj kćeri i upisala je sa tadašnjih devet godina, Sarina majka Sanela „brinula se kako će biti prihvaćena“. No, imali su sreću da su naišli na mladu trenericu otvorenog uma, Aminu Lepić-Mlivić.
Nije to bio mali podvig u zemlji u kojoj se, prema UNICEF-u „djeca s teškoćama u razvoju i njihove porodice još uvijek suočavaju s diskriminacijom, njihova prava često nisu u potpunosti ispunjena i još uvijek imaju ograničen pristup osnovnim uslugama.“
„Na početku je bilo neobično, neću reći teško, samo neobično, jer i za mene je to bilo novo iskustvo. Kako smo se upoznavale, učile smo jedna od druge“, prisjetila se Lepić-Milavić.
Nije joj trebalo dugo, dodala je, da shvati da je Sara drugačija, „ali ono što ju je učinilo drugačijom bila je jedinstvena odlučnost, predanost praksi“ i talent.
Sara je do sada kući donosila medalje s nekoliko državnih i međunarodnih turnira u ritmičkoj gimnastici, ali to vidi kao samo početak.
“Mislila sam da će biti teško, ali kada naporno vježbaš i trudiš se još više, postaje lako”, rekla je. „Moj krajnji cilj je takmičiti se na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama, takmičiti se s najboljim [ritmičkim] gimnastičarkama na svijetu“, dodala je odlučno.
Lepić-Milavić kaže da vjeruje u Saru koja je već dokazala da može ostvariti svoje snove. Manje je sigurna da će Sara ikada dobiti podršku koju zaslužuje u BiH. Iako je visočki klub osnovao grad i takmiče se na međunarodnom nivou pod bh. zastavom, njegovu opremu, uniforme i putne troškove obično plaćaju članovi – odnosno roditelji.
Ipak, brzo je dodala: „Stvarno vjerujem u ovu djevojku, u Saru, i ponosna sam što me je izabrala za svog trenera… Vjerujem da je sposobna jednog dana takmičiti se na Evropskom ili Svjetskom prvenstvu“, zaključila je trenerica Lepić-Milavić.
