Narodna nošnja oduvijek je bila simbol tradicije i običaja. Nekada je bila svakodnevni odjevni predmet, a danas je možemo vidjeti uglavnom u kulturno-umjetničkim društvima. Sve je manje i onih koji ručno izrađuju narodne nošnje. Jedna od njih je Zora Dronjić iz Omarske, koja na ovaj način želi da sačuva našu tradiciju i običaje.
Šumadijska, Grmečka, Pirotska, Obudovačka samo su neke od nošnji koje šije krojačica Zora. Krojačkim zanatom bavi se više od 35 godina. Nije jednostavno, priznaje, sašiti narodnu nošnju, jer je na njoj mnogo detalja, koji traže preciznost. Ipak, stručna je u tome, što se i vidi po njenim radovima.
Drago joj je što su etno-motivi u posljednje vrijeme ponovo u modi. “Uvijek su se tražile nošnje, recimo djeci za krštenje, zatim hoće ljudi lijepu košulju za slavu. Kada su kulturno-umjetnička društva zaživjela, ja sam se pridružila našem u Omarskoj, tu sam kostimograf već godinama. Uglavnom, uvijek neko nešto traži, tako da u posljednje vrijeme i ne mogu da stignem, koliko nošnji imam da sašijem”, kaže Zora.
Ni ostajanje u radnji 12 časova dnevno ne pada joj teško, jer sve ovo radi sa puno ljubavi. “Svaki je detalj priča za sebe. Dodaju se ručno vezene trakice, teško jeste, ali fino je to, polako, svaki se detalj mora prvo na papir prenijeti, pa se to prenese na materijal i odradi se, možda je teško, ali je jako zanimljivo”, priča nam ona.
Prije nekoliko godina u svojoj radnji imala je i organizovane kurseve šivenja i tkanja. Međutim, pojavom pandemije morala je da prekine sa tim. Voljela bi da su mlađe generacije više zainteresovane, kada je riječ o krojačkom zanatu.
“Bilo bi lijepo kad bi se djevojke više interesovale za ovaj zanat. Ne može to čovjeku da dosadi. Uvijek imaš neki motiv, da sebi nešto popraviš, navezeš, sašiješ i to je nešto što je stvarno potrebno”, kaže Zora.
Sve djevojke koje žele da nauče vještine krojačkog zanata mogu da pokucaju na vrata njene radnje. Sve ono što ona zna, spremna je da prenese i na mlađe generacije, kako bi se sačuvala naša tradicija i običaji.
