Dramatičnu ispovijest Slaviša je odlučio da podjeli sa u danima kada se sjećamo početaka ratnih sukoba u BiH, prije 30 godina.
Ima jedan čovjek, Radojica, koji je godinama poslije rata u Derventi okretao glavu od mene kad god bi me sreo na ulici. Jednom, bilo je negdje poslije 2000, vidjeli smo se u kafani. Prišao mi je za sto i rekao: Znaš, ja sam pio krv tvog oca Blagoja?!
Ovako, prvi put za širu javnost, preko stranica „Novosti“, svoju strašnu priču počinje Slaviša Đuraš, sin pokojnog Blagoja iz Dervente, čija sudbina važi za jedan od najstrašnijih zločina prema nekom pripadniku srpskog naroda tih ratnih devedesetih. Blagoja je zaklala Azra Bašić, početkom maja 1992.
Dramatičnu ispovijest Slaviša je odlučio da podjeli sa u danima kada se sjećamo početaka ratnih sukoba u BiH, prije 30 godina. Podsjeća sin pokojnog Blagoja da su rat započele regularne hrvatske snage koje su još u martu 1992. prešle Savu, a čiji je pripadnik bila i Azra Bašić, napravivši prvo masakr civila, srpske nejači u selu Sijekovac, potom u Derventi… Zastaje sagovornik, pa poslije dubokog uzdaha nastavlja:
– Taj tužni čovjek, Radojica, koji me je dugo izbjegavao, imao je strašnu muku godinama dok mi se nije ispovijedio. Azra, krvnica, zaklala je mog oca u maju 1992. pred svim logorašima u Derventi… Tjerala je ljude da piju krv ubijenih. Prethodno su, goli do pasa, morali da puze do tijela, a taj pod je bio „popločan“ srčom od stakla.
Azra Bašić je osuđena na 14 godina robije. Iz zatvora bi mogla da izađe tokom 2025. jer joj je u kaznu, podsjeća nas Slaviša, uračunat i petogodišnji pritvor u SAD. Kako kaže, „pravosudno, stvar je rješena, a zločin namiren“. Međutim:
– Nerješena je ostala krivica odakle taj monstrum u Bosanskoj Posavini, a zna se da je došla kao pripadnica Riječke brigade HV aprila 1992. Nije jasno kako Haški tribunal nije bio zainteresovan za slučaj, a osudio je Srbe na po četiri godine, koji su šamarom udarili zarobljenika. Preko haškog suda stupili smo u vezu sa FBI i Tužalištvom u SAD, koji su uhapsili Azru. Amerikanci su pripremali suđenje i u Derventi su izabrali osam srpskih svjedoka da putuju u Ameriku na proces. A onda, 2009. su javili da bi im takav proces bio skup (zbog ekonomske krize). Biješe im „skupo“, mada je Azra u međuvremenu postala Amerikanka sa imenom Izabel…
Na ovom mjestu Slaviša ponovo uzima vazduh:
– Meni kao sinu žrtve, koji zna kako je porodicama koje su na ovaj način izgubile voljene, najgore je jer Azru nisu osudili i za druge zločine nad Srbima. Ova žena je u junu 1992. na mostu preko Ukrine u Novom Selu u Opštini Brod streljala najmanje 10 Srba, žena i staraca, koji su mrtvi pali u rijeku. To su pričali i meni bivši pripadnici HOS, neki Vučković i Albanac Miniri. Zamislite, do danas se ne znaju imena tih žrtava.
– Ako ima neke i sreće u nesreći porodica kojima su najbliži stradali, mi Đuraši smo makar još 22. juna 1992. saznali da nam je Blagoje mrtav – tiho će Slaviša. – Drago Kovačević koji je bio u toj grupi naših u logoru pobjegao je kada su kopali rovove za HV i došao je do nas u jedno selo gdje smo tada bili i rekao da se ne nadamo. Nije ništa drugo kazao.
Ni lov, ni hapšenje Azre, nastavlja Đuraš, nije djelo međunarodne poslijeratne pravde u BiH. Porodica je uradila glavni posao:
– Saznali smo da se Azra 1995. udala za saborca Nedžada Bašića, živjeli su u Brčkom. Našli smo njen vjenčani list u Orašju i preko njega utvrdili da su dobili papire za Njemačku. Opet preko veza čuli smo da je nestala iz Njemačke i da je utočište pronašla u Americi.
Mnogo je porodici, svjedoči Đuraš, učinio Slobodan Glišić, rodom iz njihovog grada, koji je od osamdesetih vozio kamione po Americi. Njega su zamolili da se raspita, a ovaj je, kaže, prošao hiljade kilometara prije nego što je javio da je u Nju Džersiju zakucao na vrata Nedžada Bašića Brice. Nedžad mu je kazao da se razveo od Azre, „koja je sada Izabel u Stentonu u Kentakiju“. Porodica je zatim obavjestila Tužilaštvo BiH, potom su papiri otišli u Hag „na ruke Karli del Ponte“, koja, kaže Slaviša, nije „bila zainteresovana, ali je slučaj ustupila FBI“.
Bašićeva je u Americi uhapšena, ali tek 2012. Izručena je 2016, a osuđena 2017. Strani mediji su „slavili“ da je pravda zadovoljena. Jedna od ironija sa ovog suđenja je da u tih 14 godina, koliko je dobila, nije do kraja „stala krivica za zločin nad Milom Kuzmanovićem, kome je sjekla uši i vrelim mašicama čupala genitalije“.
– U srpskom jeziku nema riječi za stvorenja kao Azra. Kada je kazna izrečena, ustala je, pogledala me i kazala: „Primite moje saučešće, ali ja to nisam uradila.“ Umalo se nisam onesvjestio – završava Slaviša Đuraš.
UBIJALI REDOM
– Sve je to politika i sramota – kaže Slaviša. – Zamislite, upravnik logora u Derventi, neki Damir Lipovac, za koga se ne zna koliko je ljudi ubio, dobio je sedam godina za zločin u kom je izveo dva logoraša iz stroja, pred svima im ugurao cijev pištolja u usta i pucao. A neki Riječanin, vojni policajac, koga su zvali Tekila, sve srpske logoraše redom je ubadao nožem uvijek kad bi se pred njim ukazao stroj.
ČARDAK
Hrvatska vojska i jedinice HVO zarobili su 30 muškaraca i više od 100 žena u dervenćanskom naselju Čardak 26. aprila 1992. Odmah po prikupljanju muških glava, natjerali su ih da prvo pojedu sve dinare iz džepova, i kovanice i papire, a zatim su natjerali ljude da svako pojede šaku soli… Azra je, svjedoči Slaviša, bila među tim zločincima i svi su nosili uniforme hrvatske vojne policije.
Izvor: aloonline