Mi, kao narod, volimo politiku. Volimo znati sve, počev od toga šta se dešava u komšijskoj kući, pa do toga ko nam sjedi u odborničkim klupama, otkud taj i taj tu, pa do narodnih poslanika, pa volimo znati ko nam vodi državu, ko su nam ministri, funkcioneri, direktori.
Sve mi to volimo, za razliku od nekih skandinavskih zemalja gdje pola tog istog naroda ne zna ni ko im je premijer. Zašto? Vjerovatno zato što imaju pametnija posla. Imaju dobre plate, u poređenju s nama imaju veoma visok standard i sasvim je normalno da u takvim uslovima više razmišljaju o tome gdje će otići na zimovanje, ljetovanje ili vikend.
S druge strane, dosta ljudi koje ja poznajem iako imaju posao, stalno kukaju. Te ne valja im radno mjesto, te ne valjaju radne kolege. Mnogi bi da dođu na posao i rade samo ono što oni žele. Ako je ikako moguće da imaju makar nekoliko pauza dnevno ili prosto da sjede u kancelariji i ogovaraju sve što stignu. Malo ko od ovih nabrojanih se sjeti da na posao dolazi da bi efektivno radio 8 sati, da dolazi da opravda vlastitim angažmanom platu koju dobije.
Opet, ima i onih drugih koji lošije prolaze u cijeloj priči, a njih zovemo odgovornim radnicima i onima koji će čak završiti i posao svog lijenog kolege samo da ne bi ostalo nezavršeno. U poređenju s onima koji se stalno hvale kako su stručnjaci za sve što postoji, a pri tome rade minimalno i samo koliko je neophodno da bi bar nešto odradili, oni vrijedni ostanu kratkih rukava. Sve još u skladu sa onom narodnom:“ Udri magarca koji vuče“, čak će od mnogih direktora dobiti mnogo manju platu nego onaj neradnik, lezilebović ili poznatiji izraz u našem narodu „lijenguza“. Tako dok on s guza na guz sve radne dane u nedjelji, onaj vrijedni će otkičmati i za sebe i za njega. I šta? Ništa. Mirna Bosna.
Danas će lijenguze koje danonćno vršljaju po internetu i društvenim mrežama znati sve o politici, o gradskim tračevima, tipa onog ko je koga i gdje, ko je s kim, kome je osvanula osmrtnica ili zašto je tamo neki odabrao da ženi baš onu, koja se po njihovim mjerilima ne uklapa uz ženika.
Stoji i činjenica da ćemo sve revnosno komentarisati, ali pred svoja vrata nećemo pogledati. Jesmo li slijepi za vlastite promašaje, a vidimo samo tuđe. Šta je to što nas toliko privlači tračevima, pa da odavno gubimo kompas i toliko smo ostrašćeni da ne vidimo dalje od nosa nikog i ne čujemo ništa osim onog što želimo. Zašto je nerad toliko privlačan i zašto vrijedni radnik postaje smrtni neprijatelj ukoliko skrene pažnju kolegi da bi mogao povući makar za mrvicu više.
Mnogi su spas pronašli na društvenim mrežama gdje mogu iskaliti sve svoje frustracije ili se do mile volje hvaliti . Jesmo li odavno zaboravili da trebamo biti glasni i najglasniji u osudama mržnje, pedofilije, kriminala, jesmo li zaboravili da bismo trebali biti elementarno pismeni? Mlako ćemo osuditi ono što bi trebalo, malo ili nikako ćemo raditi na svom pravopisu. Zato ćemo na poslu raditi minimalno, očekivati veliku platu za nerad i sočno ogovarati sve i svakog. Gdje smo to zapeli? Sasvim sigurno smo zapeli. Dok god rad ne počnemo nagrađivati, a nerad i neljudskost osuđivati i kažnjavati vazda ćemo zapinjati. Gubiti se u vrtlogu lijenguza i dobrih radnika, lažova kojima je bitan samo njihov interes i fotelja, dobrih ljudi koji ljube istinu i rade po savjesti. Opšta zavrzlama, a gdje joj je kraj možda zna neko pametan s vizijom. No, nisam pretjeran otpimista. U ovakvoj „radničkoj politici“ pametni su odavno digli ruke. Ja još malkice pokušavam.
