I danas stižu brojna reagovanja i osude skandaloznog pisma koje su hrvatski biskupi uputili Njegovoj svetosti patrijarhu srpskom Porfiriju.
Preživjeli logoraši svjedoče o brutalnosti logora za djecu u jedinoj državi na svijetu koja je u Drugom svjetskom ratu imala logore za djecu – Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koje su biskupi nazvali “prihvatilištima” u kojima su, navodno, časne sestre liječile djecu.
– Osuđena sam od ustaše Petra Lovrina da me on lično zakolje. Imao je dug nož, kao kad se kolju janjci, zabio direktno u grkljan i kad izađe na ovu drugu stranu oštrice tog dugačkog noža, onda zna da je obavio posao. Kad je meni zario taj nož u grkljan, nit sam plakala, ništa, potpuno mirna – svjedočila je Zorka Delić Skiba, preživjeli logoraš iz Јastrebarskog.
– Na svoje oči gledam majka drži dijete od 10 mjeseci, nije imalo više, možda godinu dana. Hoće da ga otmu, ona ne da, on ga nabija na sablju, baca iza leđa, a tamo su psi – priča Dobrila Kukolj, preživjeli logoraš iz Јastrebarskog.
– Svakog dana je umiralo od osmoro do desetoro djece od neuhranjenosti, bolesti i tortura – ispričao je Gojko Rončević Mraović.
Koliko je samo ovakvih svjedočenja i materijalnih dokaza o stradanju srpske djece u ustaškim logorima. Međutim, zagrebački nadbiskupi očigledno ne žele da se suoče sa sramnom ulogom Rimokatoličke crkve u Drugom svjetskom ratu, o čemu svjedoči i pismo upućeno patrijarhu Porfiriju.
