U Republici Srpskoj u ovoj godini počela je izgradnja instituta za onkologiju sa dnevnim bolnicama. I dalje je, kako u svijetu, tako i u Srpskoj, najviše smrtnosti pacijenata uzrokovano onkološkim bolestima. Generalni direktor Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske Vlado Đajić rekao je da će u okviru Instituta biti i 50 kreveta za palijativnu terapiju, što Republika Srpska do sada nije imala.
„To je bila moja ideja stara preko deset godina. Molio sam i prethodna rukovodstva. Mi pravimo hospis palijativnu terapiju gdje će 50 pacijenata moći dostojanstveno da umre“, rekao je Đajić, uzimajući u obzir težinu i neizlječivost bolesti.
Palijativna terapija se bavi ublažavanjem višemjesečnih kao i višegodišnjih patnji kod pacijenata. Pored medicinske, potpora pacijentu i porodici mora biti psihološka, socijalna i emotivno-duhovna. Što je društvo siromašnije to je ovaj vid potpore slabiji i tegobe neizlječivo bolesnih, koje uvijek prate i patnje njihove porodice i prijatelja, su veće.
“Na ovaj način bi imali svu potrebnu njegu da mogu bez patnje i bolova dočekati kraj života i da ne bi u nehumanim uslovima umirali kod kuće”, rekao je Đajić.
Ljekari su uvijek bili dio tima za liječenje tegoba, ipak tek 1967. u Velikoj Britaniji se osniva pokret za palijativno liječenje. Ovaj pokret uključuje stvaranje timova na nivou bolnica, domova zdravlja, jedinica kućne njege i specijalnih ustanova. U timove se, pored ljekara raznih specijalnosti, kao i medicinskog osoblja uključuje i srednje medicinsko osoblje, psiholozi, socijalni radnici i sveštenici.
Ublažavanje ovih tegoba sprovode ljekari različitih specijalnosti: specijalisti za terapiju bola, internisti, onkolozi, neurolozi, pedijatri, hirurzi, pulmolozi. Budući da se razlikuje bazični pristup bolesti, pacijentu i porodici, značajno se razlikuju i terapijski protokoli.
„Moj brat, koji je imao svega 23 godine, umro je od karcinoma. Gledati nekoga u sopstvenoj kući kako se pati je najveća kazna koju možete doživjeti. Ne mogu razumjeti kako se neko može zezati sa ovakvim stvarima i praviti šegu. Nije ni čudo kad nemaju pojma za razliku od ljekara koji se razumiju u to i nas koji smo to na sopstvenoj koži doživjeli“, reko je Goran S.
Pojedini mediji su ovaj humani čin koji će se po prvi put u Srpskoj upotrijebiti ismijali što je naišlo na veliku osudu građana koji su u svojim porodicama imali članove koji su bolovali od ove teške i neizlječive bolesti.
„Molite se Bogu da to ne dočekate. Moja majka mi je umirala na rukama i gledala sam je godinama kako se bori. Posljednjih mjeseci to više nije bila ta žena. Znala sam da joj ne mogu pomoći niti joj ublažiti agoniju, a danas gledam dokle su ljudski monstrumi spremni ići samo da bi oblatili čovjeka bez obzira što čini dobro djelo. Nadam se da ova terapija neće nikome trebati, ali znajući koliko ljudi obolijeva od ove bolesti bar će im na neki način ublažiti patnju“, rekla je Marijana T.
Dok pojedini mediji naklonjeni opoziciji u Srpskoj ne biraju način političke borbe, građani ne kriju nezadovoljstvo i razočarenje. S obzirom da je nedavno glavno lice opozicionih medija, Draško Stanivuković blokirao saobraćaj izvodeći svoj performans sa autobusom i tako ugrozio pacijente koji odlaze na UKC, ovaj potez medija u njegovom vlasništvu i ne čudi.
