Gornje Vodičevo je lijepo, živopisno selo, baš onakvo, kakvim ga je opisao Dragan Kolundžija, pjesnik, rođen u ovoj pitomini blizu Dobrljina. Ja sam vezan od mog djetinjstva za ove krajeve, koje sam opjevao. Možda će najbolje da se osjeti ta moja duša u jednoj pjesmi, „Balada o zavičaju”, govorio je Kolundžija.
Sa Bundalskih brda, u tihe večeri jeseni, gledam zavičaj, dušu njegovu. Stazama, kojima sam nekada išao njoj, koračaju anđeli. krovovi u cvjetanju, Ah, mladosti moja, u brazdama. Ovde sam nekada čuvao goveda a dolje niže, pasao je konj, pripet. Lipa preko ljeta mirisala je u cvijetu, kao ljubavne pjesme velikih pjesnika. Gledam Vodičevo, srce njegovo, visoko treperi, treperi. Da nisam otišao u grad, sada bih ovdje krčio nive, i mirno, u sjaju sunca i zvijezda, sačekao dan svoje sahrane.
Draganova opisivanja zavičaja prepoznajemo u razgovoru sa mještanima Zoranom Brdarem i Milanom Đurićem, dok u nizini, nalik na slike koje izranjaju iz stihova poznatog pisca, pase stado ovaca. Okolne kuće su stare, većinom prazne, imanja opustjela.
1 od 3
Tek po neka nova ili obnovljena, iz koje se se vidi dim, prkosi vremenu. Ostale, kako reče, Milan Đurić, tuguju, kao da su živa stvorenja.
-I kuće imaju dušu ali nema ko da to osjeti, da prepozna i da pruži utjehu. A to je moguće, samo ako se u starim, kamenom zidanim građevinama, založi vatra – nadahnuto pripovijeda Đurić, zastao pored kuće, pokojnog Branka Đurića. Zagleda u prozore premrežene paučinom.
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER
Svjedoči tome i neumoljiva statistika Vodičeva. Prema državnim popisima, svakih deset godina po stotinu stanovnika je manje. Od 1971. godine, kada je na vodičevskim brdima obitavalo, zemlju obrađivalo, odavde u školu ili na posao išlo 646 stanovnika, do 2 013. godine taj broj je spao na 288 seoskih duša.
A poslije 2013. godine, kada su popisivači poslednji put prošpartali selom, priča Zoran Brdar, čuvar starina i seoskih lijepih uspomena, ta brojka je još i manja.
-Selo nestaje, stari, umire… U nama, malobrojnima, živi samo sjećanje i želja da nekada, neko naš, prepozna ljepotu zavičaja i osjeti čežnju poznatih i slavom ovjenčanih, naših iz Vodičeva. Pa da se vrati. Ime svoga sela oni su us vijet, u sebi, u svom srcu, ponijeli odavde. Nisu to zaboravili niti se postidjeli. Dragan Kolundžija je pjesnik, Borislav Đukić, general i vojskovođa, pisac obimne knjige o Vodičevu, Mihajlo Đurić, narodni heroj, Marija i Danica Bundalo, prvoborci u Drugom svjetskom ratu…
Narodni heroj Mihajlo Đurić
Mihailo Đurić, narodni heroj je moj blizak rođak, priča Zoran Brdar pokazujući limenu tablu na kojoj je, crvenom bojom ispisao njegovo ime i samoinicijativno odredio ulicu, Mihajlovu i svoju, u njihovom zajedničkom dvorištu.
Vlast i Opštinu Novi Grad, za to nije pitao, nije tražio saglasnost jer smatra da je, po tom pitanju, sasvim samostalan.
-Mihajlo je ovdje rođen 1917. godine, i zato sam na tabli, napisao njegovo ime i postavio ispred kuće u kojoj je ovaj narodni heroj, po kojem je do skora škola u Dobrljinu nosila ime, provodio dane svoga djetinjstva. To je i njegovo i moje dvorište, naš grunt sa kojim ja, lično upravljam, mogu raditi šta hoću i pisati o kome hoću. U Mihajlovoj porodici bilo je 20 članova a u mojoj, samo jedno. To i nije porodica, nego pojedinac, usamljenik, zanesenjak, jedan čovjek u tri kuće, kao jedno drvo u šumi. E, to se i ne može zvati šumom kao ni selo ili zaselak sa jednim čovjekom to jest stanovnikom – raspričao se Zoran Brdar, ovovremeni hroničar Vodičeva pa otišao malo u širinu, ali to nikome ne smeta.
U njegovim knjigama, sveskama, bilješkama, ispisana je istorija sela, koje je, kako kaže, dobilo ime po brojnim i izdašnim izvorima vode. Da ne ostane nepotpuno kazivanje, Zoran nastavlja priču o narodnom heroju, Mihajlu Đuriću.
1 od 3
Kada je među ustanike Kozare došao Josip Mažar Šoša, narodni heroj, tada član Štaba Kozarskog odreda, da formira partizanski četu, Mihailo je bio među prvima koji je neukim ustanicima pomagao da shvate prednosti partizanskog načina ratovanja, nad razvučenim frontovima oko Kozare.
Kao desetar čete sa Mednjaka, on se naročito istakao u diverzantskim akcijama na Volinjskom i Strižanskom mostu i zasjedama duž željezničke pruge Sunja – Novi Grad – Banja Luka. Tih ustaničkih dana 1941. godine postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Učestvovao je u svim borbama koje je vodila njegova četa na Drakseniću i Turjaku, Podgradcima i Mrakovici, u slamanju otpora u Kozarcu i oslobođenju Prijedora.
Poginuo je 2. avgusta 1942. godine, u okolini Sanskog Mosta. Cjelokupna Mihajlova porodica učestvovala je u NOB-u. Od petorice braće trojica su poginula, a majka i jedna sestra pale su kao žrtve ustaškog terora na Kozari.
Cvijet slobode
Malo poviše od kuća Zorana Brdara i Milana Đurića, na Gliginom brdu je jedinstven spomenik, Cvijet slobode. Davno je uvenuo, ideološki naravno, izgubio sjaj, njegove poruke sada malo ko razumije, osjeća i slijedi.
Mnogi, a posebno mlađi ne znaju da postoji ovaj spomenik u opštini Novi Grad, a vidljiv je i sa magistralnog puta u Dobrljinu.
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER
Spomenik “Cvijet slobode” izrađen je 1970-ih na Gliginom brdu kod Dobrljina, a dijelo je vajara Ahmeda Bešića. Ovaj “betonski cvijet”, prema navodima stanovnika ustvari simbolizije ljudsku šaku u kojoj je ručna bomba, a odaje počast lokalnim ustanicima protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu.Ovaj monumentalni spomenik, sa kojeg se Dobrljin vidi kao na dlanu, nije ništa manje fascinantan od onoga na Kozari i Sutjesci, ali je zaboravljen. Malobrojni stanovnici Gornjeg Vodičeva, priželjkuju da neko, od uticajnih i moćnih, misleći na vlast svakog nivoa, uredi put do spomenika a “Cvijetu slobode” udahne novi život, da mu vrati davnašnji smisao, da tu opet dođu mladi, da se zaori pjesma, da se okupe sve generacije slobodara.
Muzej na otvorenom
Vodičevo je muzej na otvorenom. Još postoje starinske kuće, magaze, objekti od drveta u kojima su živjele brojne porodice. Zoran Brdar psojeduje bogatu zbirku starih alatki, kućanskih predmeta, drvenarija.
1 od 3
-Imam i konjsku potkovicu ali od drveta. Na njoj piše, donosi sreću samo onom, ko radi kao konj – predočio nam je Brdar suvenir kojeg godinama čuva u svojoj kući. I on je sam, nema drugih ukućana, svako je od njih otišao svojim putem ili na vječno počivalište.
Zoran nije obeshrabren, vjeruje u bolje u svom zaseoku i u svome selu, sa kojeg se, na nadmorskoj visini od 300 metara u prosjeku, vijore srpske zastave.
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RINGIER
Samostalno ih je postavio, kao i putokaze, odredio nazive pojedinim naseljima, ali to je već za drugu priču iz Vodičeva.
