Manastir Ostrog, čudo prirode i ljudskog rada, uklesan u gotovo horizontalnu stijenu, danas je biser duhovnosti koga tokom jedne godine posjeti više stotina hiljada hodočasnika – iz cijelog svijeta i svih vjeroispovijesti
Jedna od tri najposjećenije hrišćanske destinacije na planeti u pećinskim crkvicama i manastirskom kompleksu čuva pomen na svetog Vasilija, čudotvornog pravoslavnog sveca.
Sva hrišćanska duhovnost, vjera i kulturno bogatstvo kao da su na jednom mjestu našli utočišta u visinama ostroških stijena. Destinacija koja će vam oduzeti dah napuniće vašu dušu svježim i uzvišenim osjećajem ljubavi prema Bogu.
Smješten u velikoj stijeni koja se zove “Ostroška greda”, na 900 metara nadmorske visine u opštini Danilovgrad, manastir Ostrog je često opisivan kao pravo remek-djelo prirode i čovječanstva. Jedan od glavnih razloga za ovakvu nepristupačnu lokaciju manastira jeste zaštita od invazije Turaka koja je trajala više od 500 godina na Balkanu.
Manastir Ostrog posjećuju vjernici iz svih dijelova svijeta, sami ili u organizovanim grupama. Bogatstvo i ljepota ovog manastira leži u činjenici da ga svetim smatraju sve tri vjeroispovjesti – i pravoslavna i rimokatolička i islamska. One dijele isto uvjerenje da su mošti Svetog Vasilija Ostroškog čudotvorne za sve vjerujuće i duhovne ljude.
U Ostrog se ide sa strahom i pobožnošću, pješačeći, a često i na koljenima idući od Donjeg do Gornjeg manastira. Iz Ostroga se nosi osvećena vodica, ulje i tamjan, nafora, ili vata sa kivota Svetiteljevog, da se onda time namažu i poškrope oni koji nisu mogli doći Svecu na poklonjenje.
Manastir Ostrog istorija od 17. vijeka
Manastir Ostrog u Crnoj Gori je u 17. vijeku osnovao hercegovački mitropolit Vasilije. Sagrađen je na mjestu najudaljenijih isposničkih ćelija u kojima je Sveti Isaija od Onogošta vodio isposnički život.
Sveti Isajia je sagradio pećinsku crkvu na ostroškoj litici pod nazivom “Vavedenje Presvete Bogorodice” još uvijek bez manastirskog posjeda. Dolaskom Svetog Vasilija, koji je bio u potrazi za odgovarajućim mjestom gdje će voditi isposnički život, on je izabrao upravo ovo, gotovo nedostižno mjesto za izgradnju budućeg manastira Ostrog.
Čuda Svetog Vasilija
Preko stotinu čuda zabilježili su ostroški monasi samo u posljednje vrijeme i ona se čuvaju u rukopisnoj zbirci manastira Ostroga, neka su i objavljena. Neka od ovih objavljenih čuda, koja je sredio jeromonah Irinej Gavrilović, i mi ovdje objavljujemo, a ostala dostavio je prota Vaso Ivošević.
Jedan zanatlija iz okoline Nikšića biješe se teško razbolio. Ljekari na pregledu ustanoviše da je paraliza u punom stadijumu. Od toga nije bilo lijeka. Čovjek se bio sav sklupčao. Rodbina ga savjetovaše da pođe u Ostrog Svetom Vasiliju, ali je on to odmah odbio, jer beše ateista,nevjernik. Poslje izvesnog vremena, javi mu se Sveti Vasilije u snu i pozva ga da dođe k njemu u Ostrog pa će ga on iscijeliti. Pošto dugo porazmisli, ovaj čovjek najzad odluči, i pristade da ga ponesu u manastir. Došavši u manastir, on se ispovijedi i onu noć prenoći pod kivotom Svetiteljevim, gdje su mu čitali molitve. Poslije kraćeg vremena sasvim je ozdravio, i iz zahvalnosti prema Svetom Vasiliju svome najstarijem sinu dao je ime Vasilije.
U Crnoj Gori već sto godina dobro se zna za nesmotrenu majku koja je koljevku sa bebom ostavila na bedemu iznad manastira. Nemirna beba prevrnula je drvenu kolevku koja je pala sa visine od preko sedamdeset metara. Ali, iako se koljevka razbila u paramparčad, beba je čudom ostala živa i potpuno nepovrijeđena!
U Ostrogu se čuva i zapis o kazivanju Radomira Pantovića iz sela Gradca, sačinjen 13. jula 1961. godine u Gornjem manastiru.
„Godine 1949. bio sam teško obolio. Usled te bolesti izgubio sam i moć govora. Svi napori da se izlečim i da mi se govor povrati, bili su uzaludni. Tada moj otac riješi da me vodi u Ostrog. Uz veliki trud moga oca i uz moje nevolje, stigli smo u Gornji manastir, gdje smo pristupili Svecu. Tu mi je kaluđer čitao molitvu. Poslije molitve ostao sam da malo zaspim u crkvi. Legao sam i zaspao. Kada sam se probudio, bio sam potpuno zdrav. Ništa nisam osjećao da me boli i, na moju veliku radost, mogao sam da govorim. Ne malo bili su iznenađeni kaluđer i moj otac, ali i drugi koji su tu bili prisutni. Poslije toga, svi zajednički zablagodarismo Bogu i Svetom Vasiliju, koji mi podari isceljenje. Sa svojim ocem vratih se kući zdrav i veseo. Sledeće godine došao sam da zahvalim Svetitelju, što i sada, posle deset godina, činim, i činiću dok sam god u životu i budem u mogućnosti. Dolaziću u Ostrog na poklonjenje i zahvalnost velikom čudotvorcu, Svetom Vasiliju“.
I ovo je iz monaških bilješki: „Mjeseca septembra 1956. godine dođe na poklonjenje Sv. Vasiliju Drago Čabarkapa iz sela Vrulje, kod Pljevalja, i ispriča:
– Pre dve godine bio sam mnogo bolestan od stomaka. Obraćao sam se ljekarima u Pljevljima, Prijepolju i Sarajevu. Ljekari su bili u nedoumici u pogledu moje bolesti. Na kraju su otkrili da je po sredi čir u stomaku. Poslije svega, ljekari su mi predložili da dođem u bolnicu i da tamo odležim 20 dana, a potom će me po pismenoj saglasnosti mojoj i mojih roditelja, operisati. Uprkos teškim bolovima koji su svakog časa bivali nepodnošljiviji, na operaciju nisam pristao. Otišao sam kući. Čim sam došao kući legao sam u postelju, od koje se nisam nikud mogao maknuti. Iste godine, u martu, nalazeći se u bolesničkoj postelji, usnio sam jedan neobičan san.
Naime, sanjam da putujem jednim putem, meni uopšte nepoznatim. Zbog nepoznatosti puta beše me uhvatio veliki strah, koji se udvostruči kada sa tog puta skrenuh ka jednoj maloj pećini, koja beše ispunjena mrakom. Iznenada, u njoj se pojavi jedan (meni nepoznat) čovek i zapita me: Zašto plačeš? Ja mu odgovorih da me je strah, jer nemam nikoga sa sobom. Tada mi on reče da pođem s njim. I ja pođem. Putujući s njim, dođoh do jednih malih vrata, koja bijehu zatvorena. Nepoznati čovjek ih otvori i mi obojica uđosmo unutra. Prostorija beše lepa i vrlo svetla, mada nigde lampu nisam vidio. Tada mi on reče: Ovdje ćeš ti noćiti. Ovo je dom Svetog Vasilija…
Poslije ovih riječi ja se prenem iz sna, duboko potresen onim što sam snio. San sam odmah ispričao svojim roditeljima, koji se saglasiše da odmah pođem u Ostrog. Tako se ja sa majkom, mada teško bolestan i iscrpljen, uputim prvi put u Ostrog. U Ostrogu sam prenoćio kod Sveca dve noći, uz svakodnevno čitanje molitvi. Meni odmah bude bolje i poslije dva dana, ja gotovo potpuno zdrav pođem veseo i zdrav svojoj kući. A radost mojih roditelja bila je bezgranična.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u februaru 1942. godine, Njemačka vojska je bombardovala Ostrog manastir u Crnoj Gori jednom bombom iz topa koja je udarila u kameni zid iznad Gornjeg manastira, razbila vrata crkve Svetog krsta, ali nije eksplodirala, već se razbila na dva dijela.
Kasnijim vještačenjem se utvrdilo da je granata bila potpuno ispravna, a prema opštem vjerovanju, Sveti Vasilije Ostroški nije dozvolio da ona eksplodira i uništi manastir. Ova granata se i dan-danas čuva u Gornjem manastiru.
