Đorđe Mihailović bio je čuvar srpskog groblja “Zejtinlik” više od šest decenija, a danas je preminuo u 96. godini.
Deda Đorđe je preminuo u svojoj kući, okružen porodicom, suprugom, kćerkom, ima i dvije unuke i dvoje prauničadi. Već dvije nedjelje bio je jako loše. Promjene vremena nikako nisu odgovarale njegovim plućima, s kojima je oduvijek imao problema. Već je godinama bio narušenog zdravlja, a umro je kako je i želio, u svojoj kući sa porodicom. Želja mu je bila da bude sahranjen na “Zejtinliku”, gdje mu počivaju i otac i deda.
Nažalost, deka Đorđe nije dočekao 100. rođendan.
Još 1. maja davne 1928. rođen je Đorđe, koji će od korova i od zaborava šest decenija čuvati grobove srpskih junaka. Treća je muška glava ove srpske porodice iz Crne Gore koja više od 100 godina zadužuje Srbiju i Srbe. Čovjek koji je postao naša ikona. Dane je provodio u svom domu, u rodnom Solunu. Ne skidajući srpsku vojničku uniformu i, podrazumijeva se, šajkaču, deda Đorđe je uz svoju voljenu Fotini okružen i simbolima srpstva, odličjima, plaketama.
– Istorija porodice Mihailović počinje sa mojim dedom, koji po završetku rata ostaje ovdje, u Solunu. Deda Savo bio je prvi čuvar Zejtinlika, pa zatim moj otac i onda ja. Cijeli život sam proveo na groblju – pričao je deka Đorđe.
Od 1961, po smrti oca, i sam je postao čuvar groblja.
– Dolazili su vojnici – veterani rata da zapale svijeće svojim stradalim drugovima, braći, kumovima… Kasnije, kako su godine prolazile, a oni poumirali, počeli su da dolaze njihovi potomci – dodao je tada starina.
Ravno 61 godinu deda Đorđe je dočekivao i ispraćao Srbe. Pod maslinom, s uvijek punom čašicom rakije za svakog ko dođe. Najprije da se popije za pokoj duše junaka, pa za zdravlje njihovih potomaka. Sjedeći za stočićem u hladu recitovao je junačke stihove. A iza, iz zelenila, milele su kornjačice…
– Svih ovih godina poštovali su me svi – Srbija, naš konzulat ovdje u Solunu i svi naši ljudi koji obilaze groblje. Sada mi dani prolaze mirno, porodično. Zdravlje i godine mi ne daju drugde do da budem kod kuće. Sada mi je važno da vam kažem nešto. To pričam tolike godine i to svi treba da znaju – najbitnija je naša domovina, naša Srbija! – isticao je deda Đorđe.
Najveća žal mu je bila što Mihailovići više neće ‘oditi pored junaka. Sina, kako priča, bog mu ne dade. Kćerka je tu, ali za posao čuvara, veli, treba muška snaga. Ali međ’ junacima počivaju Mihailovići. I zato samo jedno moli.
– Ovdje na groblju, pored naših vojnika, kraj kojih smo svi godine proveli, sahranjeni su mi i deda i otac. Sad samo jednu želju imam – da budem sahranjen tu, pored njih, među našim vojnicima. I obavezno da me sahrane u našoj, srpskoj uniformi, u kojoj sam cijeli život proveo. Nadam se da će mi Srbija tu želju ispuniti, to joj ostavljam u amanet – govorio je deda Đorđe.
