Ako bih ono što slijedi morao izreći u samo dvije rečenice, onda bi to bile rečenice koje su i svojevrsne hipoteze ovog teksta. Prvu rečenicu čine teške podvale i prevare Zapada, koji nam u novembru i decembru 1995. godine, prilikom parafiranja, potpisivanja i stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma, kaza da smo država, ali ubrzo zatim već 1996. reče da, iako smo država, on ipak ima pravo kojeg nema, da kolonijalno upravlja nama putem svog namjesnika i kolonijalnog upravnika zvanog visoki predstavnik u BiH. A drugu rečenicu čine naša kolektivna iščašenost, neznanje i pohlepa, zbog kojih smo takvu podvalu i prevaru, lopovluk kakvom nema premca u ljudskoj istoriji, slijepo prihvatali, potčinjavali mu se i bespogovorno ga sprovodili u praksi duže od četvrt vijeka, i to na svoju štetu i štetu onih naših generacija koje tek treba da dođu. Ako ne vjerujete ovim početnim rečenicama, pročitajte argumentaciju koja slijedi za svaku od njih.
Istinitost prve rečenice najbolje dokazuje najsvježiji primjer kolonijalnog upravljanja dejtonskom Bosnom i Hercegovinom, onaj od 1. jula ove godine kada je njemački državljanin Kristijan Šmit svoju privatnu volju protivpravno nametnuo kao krivični zakon u BiH, propisavši da je krivično djelo ako se njegova volja ne poštuje i ne sprovodi te da se zbog toga ide u zatvor do pet godina. Ovim činom definitivno je potvrđen kolonijalni karakter dejtonske BiH te je razotkrivena najveća podvala Zapada u novijoj istoriji, od stvaranja Ujedinjenih nacija (UN) 1945. godine do danas. Evo i zašto.
Nigdje na svijetu, osim u BiH, ne postoji niti je postojalo nešto što se zove državom članicom UN, a da u njoj zakone može donositi iko drugi do nadležne institucije te države. Prema Povelji UN, Dejtonskom mirovnom ugovoru i Ustavu BiH, ako se drži do njih, ne bi to pravno moglo da se čini ni u BiH. Jer, Povelja UN propisuje u članu 2. da se međunarodno pravo temelji na imperativnom opštem načelu suverene jednakosti svake države, zbog čega odmah zatim, u tom istom članu, Povelja UN zabranjuje svima da se na bilo koji način miješaju u unutrašnja pitanja države. Dakle, niko, nijedna država, sama ili udružena sa drugim državama, a kamoli pojedinac, nema pravo da se na bilo koji način miješa u unutrašnje poslove treće države, niti država ili skupina država može nekog pojedinca ovlastiti da on to čini. Od ovog imperativnog načela Povelja UN ne dozvoljava odstupanja ni u jednom jedinom slučaju, pa zato ni Savjet bezbjednosti, čak i kada djeluje prema Poglavlju VII Povelje UN radi očuvanja svjetskog mira, nema pravo da državi naredi nešto kao zakon niti SB UN može da ovlasti bilo kojeg pojedinca da on nameće svoju volju kao državni zakon. Jer, prema Povelji UN, SB UN radi očuvanja svjetskog mira može samo da: 1. preduzme neofanzivne mjere prema državi, u vidu diplomatskih mjera (prekida diplomatskih odnosa, novčanog kažnjavanja, suspenzije, odnosno isključenja iz UN) ili 2. ekonomskih sankcija (zabrane uvoza ili izvoza roba iz države, blokade njenih pomorskih i riječnih luka, blokade puteva, vazdušnog saobraćaja, prekida ekonomskih odnosa), a kao najtežu mjeru SB UN može da naredi 3. oružanu intervenciju protiv države. Kako vidimo, SB UN može da naredi samo neku od ovih mjera, a nikako i mjeru kojom bi SB UN sam ili putem nekog trećeg lica donio zakon u nekoj državi, umjesto njenih institucija.
Zašto je to tako? Ne samo zato što je to, kazano jezikom pravnika dogmatičara, zabranjeno Poveljom UN, već je razlog dublji, suštinskiji. Naime, ne može se država primiti u članstvo UN, u koje je BiH primljena u maju 1992. godine, a da joj se time ne prizna i pravo na suverenitet. A suverenitet znači da samo država, njene nadležne institucije, može da donosi i mijenja svoje zakone, zbog čega UN niti bilo koja druga država, a kamoli pojedinac, nemaju pravo da supstituišu suverenu državu u vršenju njenih suverenih prava. To je, dakle, suština načela suverenosti države, koje treba da važi jednako za svaku državu, a to znači i za BiH.
Iz tih razloga nijednim aneksom Dejtonskog mirovnog sporazuma nije propisano, niti je moglo biti, da iko, pa ni visoki predstavnik, može ovdje da nameće bilo kakav pravni akt, a kamoli ustav i zakon.
To su razlozi zbog kojih u Ustavu BiH (Aneks 4 Dejtonskog ugovora) nijednom riječju nije rečeno da iko drugi, do Parlament BiH, odnosno entitetski parlamenti, svako u granicama svojih nadležnosti propisanih tim Ustavom, može u BiH da donosi ustave i zakone. Štaviše, u članu 3. Ustava BiH jasno je propisano da sastavni dio pravnog poretka u BiH čine opšta načela međunarodnog prava. To znači da je sastavni dio pravnog poretka u BiH i ono opšte imperativno načelo suverene jednakosti država, sa sadržajem koji je prethodno objašnjen, od kojeg međunarodno pravo ne dopušta odstupanja ni u kom slučaju. Stoga je Ustavni sud BiH, koji prema članu 6. Ustava BiH treba da čuva Ustav BiH, dužan da taj ustav štiti od bilo čijeg pokušaja da vrši državnu vlast u BiH i da joj nameće svoj ustav i zakone, umjesto nadležnih institucija u BiH.
Međutim, sva ova aksiomatika međunarodnog i ustavnog prava pogažena je u slučaju BiH. Naime, u decembru 1997. godine u Bonu je održan sastanak tzv. savjeta za primjenu mira u BiH, neformalnog skupa država, predvođenih SAD-om i Velikom Britanijom, koji nije propisan nijednim izvorom prava, a koje su zaključile ne tzv. bonske zaključke, kojim nazivom su nastojale prikriti suštinu tog svog poduhvata, već međusobni protivpravni ugovor o kolonijalnom upravljanju Bosnom i Hercegovinom. Tu suštinu najbolje je priznao i razotkrio ni manje ni više do Ustavni sud BiH u svojoj odluci, broj AP 953/05 od 8. jula 2006. godine, rekavši u njoj (stav 58. Odluke) da je ta kolonizatorska Bonska konferencija “odobrila stav tadašnjeg visokog predstavnika da ovlaštenja prenijeta na visokog predstavnika Aneksom 10 uključuju i ovlaštenja da donosi obavezujuće odluke, kada on to smatra nužnim”. Drugim riječima, Ustavni sud BiH je time priznao i razotkrio da visoki predstavnik nema pravo da išta nameće u BiH, ali da je, u nedostatku pravnog osnova za svoje nasilje nad pravom, jednostavno sam sebi dao “pravo” da nama ovdje u BiH svoju volju nameće kao obavezujuću (kao zakon), a da je zatim tzv. konferencija za implementaciju mira u BiH Bonskim protivpravnim ugovorom o kolonijalnom upravljanju Bosnom i Hercegovinom rekla da odobrava takav lični stav jednog visokog predstavnika i da on, dakle ohaerizam, na osnovu tog odobrenja može kolonijalno upravljati nad nama, kao da smo mi njegovi robovi koji su jedino dužni da se povinuju njegovoj (samo)volji kad god to on zatraži od nas svojim (kvazi)ustavnim i (kvazi)zakonskim aktima.
To je suština ove prevare i podvale Zapada koju je, svojom neopreznošću, priznao Ustavni sud BiH svojom odlukom broj AP 953/05. Kažem da je to taj sud učinio neoprezno, jer je zaboravio da takvo priznanje nije htio izreći u ranijim svojim odlukama. Naime, kada je prvi put odlučivao o tome da li visoki predstavnik ima pravo da u BiH nameće svoju volju kao zakon, a to je bio predmet povodom tzv. zakona Volfganga Petriča kojim je 13. januara 2000. godine taj pojedinac nametnuo državnu graničnu službu BiH (današnju Graničnu policiju BiH), Ustavni sud BiH je u odluci broj U 9/00 od 3. novembra 2000. godine sakrio ono što će reći tek 2006. godine, da je ona kolonizatorska Bonska konferencija “odobrila stav tadašnjeg visokog predstavnika da ovlaštenja prenijeta na visokog predstavnika Aneksom 10 uključuju i ovlaštenja da donosi obavezujuće odluke, kada on to smatra nužnim”. Umjesto ove istine, Ustavni sud BiH je u odluci U 9/00 od 3. novembra 2000. godine izmislio tzv. “teoriju funkcionalne dualnosti” kojom je obmanuo ovdašnju javnost rekavši da visoki predstavnik navodno ima pravo da nam nameće zakone, iako je BiH država članica UN-a, zbog toga što se radi o tome da su “slične funkcije poznate iz drugih zemalja u specijalnim političkim okolnostima”, i da su to navodno “mandati pod režimom Društva naroda”, odnosno Njemačka i Austrija nakon Drugog svjetskog rata. Ovo je teška obmana, jer je u nastojanju da opravda nešto što se nikako ne može opravdati Ustavni sud BiH izrekao tešku neistinu, upoređujući stvari koje se međusobno nikako ne mogu uporediti. Naime, BiH je država članica UN-a kojoj pripada neporecivo pravo na suverenitet njenih institucija, koje niko nema pravo da supstituiše. Ali, umjesto da brani taj suverenitet kao opšte načelo međunarodnog prava, koje je članom 3. Ustava BiH propisano kao sastavni dio pravnog poretka BiH, Ustavni sud BiH svoju državu upoređuje sa kolonijama iz mandata Društva naroda, odnosno sa Njemačkom i Austrijom poslije Drugog svjetskog rata, uprkos tome što su mandati bili kolonije, a ne države, te iako Njemačka nije bila država do 1949. godine (već okupirano područje izdijeljeno na četiri okupacione zone), a Austrija je bila okupaciono područje, a ne država, sve do 1955. godine. I onda, stvorivši ovakvu obmanu, Ustavni sud BiH, iako mu nijedna riječ Ustava BiH ne daje pravo na to, u odluci U 9/00 stvara nešto što naziva “teorijom funkcionalne dualnosti”, prema kojoj, kako stoji u odluci U 9/00, “jedna vlast jednog sistema (čitajte OHR – moja opaska) interveniše u drugom pravnom sistemu (čitajte u pravnom sistemu BiH, tj. umjesto jedino nadležnih institucija BiH – moja opaska), čime njene funkcije postaju dualne”.
To je, dakle, način na koji je Ustavni sud BiH, suprotno Ustavu BiH, Dejtonskom mirovnom ugovoru i Povelji UN, postavio bolesne temelje za vladavinu ohaerizma u BiH i naše ropstvo u tom sistemu. Ova neustavna odluka je zatim ponavljana u svim kasnijim odlukama tog suda kada je ovo postavljano kao pitanje i tako je ostalo sve do danas, s jedinom razlikom što se sudijama tog suda 2006. godine omaklo da kažu istinu u svojoj odluci broj AP 953/05 da nikakva teorija, a pogotovo ne izmišljena “funkcionalna dualnost” nije temelj nasilne vladavine ohaerizma, već protivpravna kolonizatorska Bonska konferencija, koja je samovoljno “odobrila stav tadašnjeg visokog predstavnika da ovlaštenja prenijeta na visokog predstavnika Aneksom 10 uključuju i ovlaštenja da donosi obavezujuće odluke, kada on to smatra nužnim”. Jednostavnije rečeno, sastale se samovljno neke države i još samovoljnije odlučile da, flagrantnom i teškom povredom načela jednake suverenosti država, nalože trećoj suverenoj državi (BiH) da joj pojedinac nameće zakone kad god to on smatra nužnim, a kao “razlog” su, kakve li izopačenosti, rekle da one prosto-naprosto odobravaju stav tog pojedinca koji smatra da ima ovlaštenje da tako postupa.
Ovo je, najsažetije rečeno, istina o suštini podvala i prevara na kojima je izgrađena bolesna konstrukcija zvana postdejtonska BiH. Takva konstrukcija će biti nadograđivana i kada stigne ferman da se pristupi nasilnom nametanju u praksi samovolje Kristijana Šmita od 1. jula 2023. godine, s jedinom razlikom što su bolesnu konstrukciju do sada konstruisali visoki predstavnici koje je imenovao SB UN, a sada to čini privatna osoba koja nije visoki predstavnik. Takvu bolesnu konstrukciju, ispunjenu teškim kolonijalnim bezakonjem ohaerizma i Zapada, i dalje će braniti Ustavni sud BiH, svojom “teorijom funkcionalne dualnost”, iako bi nje trebao da se stidi svaki pravnik koji drži do sopstvenog poštenja i profesionalne sudijske čestitosti, budući da je ta (kvazi)teorija flagrantna i teška zloupotreba sudijske funkcije. Umjesto, dakle, da brane Bosnu i Hercegovinu, njenu državnost i suverenost, kao i ustavni položaj i nadležnosti entiteta, sudije tog suda su do sada branile kolonijalizam, što nije na dobro bilo kome, bez obzira jesmo li Srbi, Bošnjaci, Hrvati ili ostali.
Ali, istini za volju, svega ovoga ne bi moglo biti da ovdašnji ljudi nisu takvi kakvi jesu pa su prihvatali to bezakonje i čak se srodili sa njim u proteklih četvrt vijeka. Zaista, samo kolektivna iščašenost i neznanje mogu dozvoliti sebi da nas zapadni nosioci ovog bezakonja tako prosto namagarče, podvaljujući nam nepravo za pravo. Naravno, tu su i pravi ešaloni domaćih pojedinaca koji su, stavivši se na ovaj ili onaj način u službu ohaerizma, sebi pribavili i te kakve koristi, i što im je negativna, odnosno katastrofalna kadrovska politika ovdašnjih partija i institucija omogućila da dođu na mjesta na kojima nikako ne bi trebali biti. Jer, na tim mjestima njihovo prisustvo bilo je krajnje opasno, štaviše pogubno, po društvo u cjelini, a za Republiku Srpsku naročito.
Jedino što je u ovom trenutku tragičnije od toga je što se svo to bezakonje sada samovoljom Kristijana Šmita želi nametnuti kao zakon i zatim tjerati ljude u zatvor kada mu se usprotive. Takvu tiraniju ljudska civilizacija nije zabilježila do sada.
