Prije četiri decenije, Rudnik želјezne rude „Ljubija“ bio je privredni gigant na ovim prostorima, koji je zapošlјavao više od pet hilјada radnika. Pored osnovne djelatnosti kopanja želјezne rude, u svom sastavu imao je brojne druge djelatnosti, od proizvodnih do kulturno-sportskih i informativnih. Rudnik je bio pokretač i nosilac privrednog i društvenog razvoja Prijedora. Izgradio je brojne stanove i stambeno-poslovne objekte, sanirao finansijske gubitke mnogim preduzećima. Imao je i svoja odmarališta, na planini i na moru. Imao je sportske klubove u brojnim sportovima. Imali su još mnogo toga, i Rudnik i njegovi radnici. Onda su došla neka druga vremena, koja su u obje ruke nosila štektanja ratnih mitralјeza i sve to pregazila i ostavila uspomene i svjedoke da nekada i negdje progovore o vremenu kada je Rudnik bio veliki i od koristi svima.
Božo Grbić jedan je od onih koji su cijeli radni vijek proveli u RŽR-u. Uglavnom je bio na rukovodnim mjestima, a u penziju je otišao 2015. godine, sa mjesta direktora ovog preduzeća. Grbić mnogo toga zna o lјubijskom rudarenju i naš je prvi sagovornik u mini felјtonu o Rudniku i vremenu kada je sve bilo drugačije. Pitamo ga kada je počelo rudarenje na ovim prostorima.
„Moramo početi od predrimskog, a pogotovo rimskog doba. Ovdje, na ovim područjima, bilo je pleme Mezeji, koje se inače, po istorijskim dokumentima, bavilo metalom i proizvodilo topivi metal. Kad su stigli Rimlјani, oni su, kao i na drugim prostorima, ostavili vidne tragove da su se bavili rudarenjem, da su topili želјezo, da su proizvodili od želјeza oružje, druge potrepštine, alate i ostalo. Mi imamo istorijske tragove u rudnicima ‘Ljubija’ o ovim lokalitetima, imamo ostatke primitivnih topionica iz rimskog doba, imamo spomenike koji datiraju od 224. do dvjestošezdeset-i-neke, kad je na ovim prostorima bila izuzetna eksploatacija želјeza, pa čak imaju i podaci da je u dolini rijeke Japre bila rimska metalurgija, i da je tu, skoro 10 godina, štampan kovani novac. Ovo podneblјe, gdje su ti tragovi, to je od rijeke Une, pa do rijeke Sane, pogotovo okolina Ljubije, znači Kamengrad, prema Sanskom Mostu, dole prema Japri, pa i do područja Omarske. To područje je bogato želјeznim rudama i oni su se time bavili. Mi danas možemo naći različite primitivne peći iz rimskog doba, iz srednjeg vijeka, i iz kasnijeg doba. Po tim ostacima znamo gdje su bile te primitivne topionice, sa malom proizvodnjom“, priča nam Grbić istoriju rudarenja na ovim prostorima. Navodi da je, poslije Rimlјana, došao period stagnacije i da je u srednjem vijeku na Balkanu krenula proizvodnja želјeza od Srbije preko BiH, napominjući da je u to vrijeme ovo područje bilo granično i vrlo nestabilno.
„Tako da nemamo nekih značajnijih podataka, nema ni tragova. Dolaskom Turaka, počinje srednjovjekovna, primitivna proizvodnja želјeza i grade se primitivne topionice. Na našem području, oko rudnika, duž potoka, za tu proizvodnju je trebala pogonska snaga, koja je uglavnom nađena na potocima, na vodenom točku, koji je bio jedina snaga, sem lјudske, koja je postojala u prirodi, a da može pomoći kod proizvodnje, iskivanja, potkivanja, uduvavanja svježeg zraka u primitivne peći“, kaže Grbić i dodaje da je, prema dostupnim podacima, oko Rudnika bilo više od 30 takvih topionica.
AUSTROUGARSKA DONIJELA VISOKE PEĆI
Po riječima našeg sagovornika, dolazak Austrougarske donio je visoke peći i industrijsku proizvodnju i preradu želјeza.
„Dolaskom Austrougarske, Ljubija kao područje postaje interesantno. Kreću stručna, naučna ispitivanja, takođe u Varešu, kreću proizvodnja i prerada. U Ljubiji, pogotovo dolaskom Prvog svjetskog rata, prisutan je pritisak Austrougarske da se iskoristi ruda, i vrlo intenzivno se radi na otvaranju pravog industrijskog kopa. Od 1912. do 1914. godine, oko pet hilјada zaroblјenika radi na lokalitetu Ljubije, da se otvori kop. On je 1916. otvoren i kreću prve tone u pravcu austrijskih, mađarskih topionica, jer su tu već bile nove industrijske topionice, koje su mogle da prihvate rudu iz Ljubije. Sve je to rađeno ručno na kopovima, praktično cijeli Prvi svjetski rat, nakon čega dolazi do malog zastoja u proizvodnji. Prvi kop, Javorik, gdje je današnje kop-brdo, tu su bila izgrađena postrojenja. Paralelno sa otvaranjem rudnika, bila je uskotračna pruga, koja je iz samog rudnika, ispod utovarnog bunkera, vozila rudu u Prijedor, i tu je vršen pretovar, u vagone normalnog kolosijeka, a jedini je bio Dobrlјin – Banja Luka, samo je u tom pravcu želјeznicom, prema Austriji, odvožena ruda. Kad je završen Prvi svjetski rat, stalo se sa proizvodnjom. A u toku rata, godišnja proizvodnja je bila i do 300.000 tona, masovno su tad radili zaroblјenici“, ističe Grbić.
Po njegovim riječima, u prvih nekoliko godina, u Kralјevini nije bilo proizvodnje i pojašnjava kada je tadašnja država počela ozbilјnije da ulaže u Ljubiju.
„Kada je rudnik prešao u državnu nadležnost, krenule su pripreme za početak proizvodnje, a 1922. godine, paralelno sa otvaranjem kopa Javorik, počela je izgradnja stambenih objekata na području današnje Ljubije. Oko 500 stanova izgrađeno je na prostoru obrađivanih njiva. Tu su podizani stambeni objekti i druga infrastruktura, i tako je rudnik, jedno vrijeme, pred sam Drugi svjetski rat, prešao u jednu mješovitu korporaciju, koja je upravlјala rudnikom. Rudnik je bio interesantan svim silama i u Drugom svjetskom ratu. Pokušavala se održavati proizvodnja, koliko je to bilo moguće. Završetkom rata, počinje obnavlјanje utovarnog bunkera, ruda počinje da se odvozi u topionicu Sisak, u Vareš, obnovlјena je i topionica u Zenici. Poslije rata bila je isto ručna proizvodnja na kopovima: mali vagoneti, nešto su vukli konji, pa su stigle prve mašine koje su vukle te vagonete, ali je bio ručni iskop. Poslije su pristizale mašine, bageri, tako da, evo i ja se sjećam kako smo, kao osnovna škola u Donjoj Ljubiji, išli na te kopove da vidimo rudu. Prvi put sam vidio rudara na kopu, tu je njegov alat, različita ruda, kako je on obučen, čime se služi“, ističe Božo Grbić.
OD RUČNOG KOPANјA, USKOTRAČNE PRUGE I ŽIČARE DO PROIZVODNOG GIGANTA
Grbić podsjeća da se u Ljubiji rudarilo ručno do 60-ih godina prošlog vijeka. Tada stižu stručnjaci, iz Zagreba pogotovo, i prelazi se na industrijsku proizvodnju rudena Centralnim rudištima. Pristižu mašine na kopovima, demperi, utovarni sistemi, bageri itd. Gradi se normalni kolosijek do Brezičana, uskotračna pruga se ukida, pravi se novi utovar i bunker. Ukida se i žičara, jer je doprema rude u Ljubiju, od neke 1936. do 1956. godine, bila žičarom. Sedamdesetih godina, na pripremi rude pristigla je stabilna mehanizacija, prva mokra separacija, prvo droblјenje, pa iza toga pranje, klasifikacija. Ušlo se do kraja u modernu proizvodnju, u upotrebu modernih mašina. To je išlo do rata, rasla je proizvodnja, da bi, pred rat, otvaranjem kopova Tomašica i Omarska, proizvodili 3.300.000 tona, što je maksimalna proizvodnja rude iz rudnika “Ljubija”. Rudnik je tada imao 5.300 zaposlenih. U vrijeme najvećeg razvoja RŽR-a, socijalizam je bio oblik društvenog uređenja, a svojina je bila društvena. U to vrijeme govorilo se da lјudi grade rudnik i rudnik gradi lјude. Rastući kroz vrijeme, Rudnik je mnogo toga izgradio. Ovako naš sagovornik priča o tom vremenu.
„Promijenili su se društveni sistemi, nauka, teorija, i jedan i drugi, i naš, jugoslovenski, treći društveni sistem. Praktično, sve je to bilo prvo državna svojina, pa onda društvena, zajednička, i mi koji smo radili tu, to smo tako i shvatali. U Kralјevini, rudnik je na kraju bio u privatnom vlasništvu i tu je odnos vlasnika i radnika bio klasičan, kapitalistički. Imamo poznate štrajkove lјubijskih rudara 1939. godine, gdje su se borili za svoja prava, bolјi status, bolјe sve. Dolaskom nove Jugoslavije, odnos prema proizvodnim sredstvima bio je onakav kako ga je zamišlјala Komunistička partija, koja je kroz rat ostvarila pobjedu. Bio je to potpuno drugačiji koncept. Kreću masovne besplatne radne akcije na obnavlјanju, dižemo svoj rudnik, krene i maltene prinudno zapošlјavanje. Podižu se i objekti gdje ti rudari dolaze i žive. I dan-danas, sve one zgrade pored kanala u Ljubiji, ima ih podignutih 1946, ‘48. i ‘50. godine. Industrijskom proizvodnjom počela je izgradnja i višekatnica. Izgrađeno je oko 500 stanova u Ljubiji, a kasnije u Prijedoru preko hilјadu stanova. U prvo vrijeme, koncentracija je bila u Ljubiji, dolazilo se pješice, pa je podizan standard, rudari da se kreću putničkim vozom, pa da ih što više stanuje u blizini kopa, pa nabaviti autobuse za prevoz rudara iz cijelog okruženja. S druge strane, od 1953. godine, uklјučen je i zbor radnika, radnički savjet i sindikat. Svi sporazumi i ugovori su prolazili pored nas svih, svi smo znali za to. Pogotovo kada se koncipira dalјi razvoj, ide od menadžmenta, direktora, pa na radnički savjet, pa zbor radnika. Normalno da je u toj pozadini bila partijska organizacija, pa sindikat, koji su na taj način sve to pratili, ali svi smo osjećali da idu redovne plate, da se pobolјšava život, da stižu noviteti, ishrana radnika, idu odmori, već se formiraju fondovi zajedničke potrošnje, grade se stanovi, pomaže se školstvo, otvara se prva zanatska škola – škola učenika u privredi u Rudniku. Naravno, Rudnik je za sebe prvo obezbjeđivao sve te kadrove, da bi kasnije to prešlo na nivo opštine i razvilo se u srednjoškolski centar“, kaže naš sagovornik.
RUDNIK JE PROŠIRIVAO DJELATNOST, SANIRAO GUBITAŠE I IZGRAĐIVAO PRIJEDOR
Proširivanjem djelatnosti, u RŽR-u je povećavan broj radnika svih profila. Povećavala se i dobit, a to je vrijeme u kome je Rudnik mnogima pomogao preko fondova zajedničke potrošnje.
„Jedno vrijeme, Rudnik je krenuo u neke nove projekte. Zajedno sa drugim kompanijama, otvarala su se nova radna mjesta. To je omogućilo da se sa oko 1.500 zaposlenih u Ljubiji tada, dođe na 5.300. Nije toliko bio naglašen profit tj. dobit. Mi smo gledali da tu dobit usmjerimo i u infrastrukturu. Fondovi zajedničke potrošnje, sva ta lepeza finansiranja, bila je na teret rudnika i oni su uzimali jedan dio i te dobiti. Normalno da je rudnik imao tu dobit, da je mogao sanirati na nivou opštine mnoge gubitaše. Učestvovao je u održavanju i drugih kapaciteta, drugih firmi, sve u interesu da jačamo i napredujemo, da lјudi budu zaposleni, kako bi na taj način riješili svoje životne probleme. To je dovelo da, pred rat, u Rudniku na spisku bude 1.150 visokoobrazovanih kadrova. Rudnik je stipendirao svoje kadrove“, priča Grbić.
Po njegovim riječima, u to doba Rudnik nije bio izložen inostranom tržištu, jer je sve to amortizovala država.
„Mi smo unutra radili, o cijeni rude smo se raspravlјali, dogovarali sa Zenicom, Skoplјem. Bilo je tu nekog takmičenja i nadmetanja, i tržišta. Bilo je otvoreno čak da se neke rude uvoze, jer nismo mogli bez toga da zadovolјimo metalurški postupak“, prisjeća se Grbić.
Još uvijek je mnogo onih koji pamte kako je i koliko Rudnik gradio i razvijao Prijedor. Mnogo toga sjeća se i naš sagovornik.
„Kada je krenuo sa industrijskom proizvodnjom, uticaj Rudnika na stanovništvo, po svim elementima, bio je vidan, naročito u ovoj kasnijoj fazi. Svi smo mi tamo, inženjeri i radnici, srednja stručna sprema i čistačice, jednako raspravlјali i dizali ruku, donosili odluke većinski i rješavali zajedničke probleme. I onda smo mi, kao Jugoslavija, imali kontakt sa svijetom. Obrazovani kadrovi koji su pristizali, masovno su uticali na prispjeće i izgradnju novih tehnologija itd. Ugrađivali smo vlastite standarde na taj način, jest da je tu država djelovala kao oblik autoritarne, centralizovane uprave, pa je tako upravlјala i uticala na svoj način. Mi smo bili tu negdje, sa svim tim saznanjima, i puno toga smo mogli primijeniti. U svakom slučaju, kad ovako pogledamo nazad, slika Prijedora se i te kako promijenila kada se Rudnik preselio ovdje sa stanogradnjom, direkcijom. U tim svim ranijim vremenima, ono što je Rudnik ostavlјao, od vrtića, stadiona, škola, kulturnih zbivanja, finansijske pomoći, bila je vidna i značajna slika. Znalo se da su plate u Rudniku uvijek tu negdje među prvima. U finansijskom sektoru su, i u tim službama, bile bolјe plate, ali su u Rudniku bile najbolјe plate u odnosu na, recimo, „Celpak“ i druga preduzeća. Taj finansijski input je i te kako ostavlјao traga u svim elementima, i ja obično kažem da smo mi došli na stepenicu više, jer je doprinos Rudnika bio na dosta visokom nivou. Ljudi iz Austrije su bili zapanjeni kada su vidjeli da su naše mašine za proizvodnju rude iz Nјemačke i oni danas rade na tim mašinama, a naše mašine, evo, i danas stoje gore u Ljubiji“, rekao je Grbić.
ONAJ RADNIK JE UČESTVOVAO U SVEMU
Prava i status radnika bitno se razlikuju u onom sistemu samoupravnog socijalizma i ovog današnjeg globalnog kapitalizma. Poredeći to, naš sagovornik kaže:
„Bio sam direktor i u onom i u ovom sistemu. U onom sistemu, na zborovima radnika, svi zajedno donosili smo dokumenta o proizvodnji, proširenju i ulaganju. Ali smo takođe donosili dokumenta i o raspodjeli plate. Tu je isto bila grčevita borba. Npr. kod mene, u ‘Autoservisu’, propao je jedan referendum, gdje smo donosili Pravilnik o raspodjeli. Vozači nisu bili zadovolјni. Bilo je načina da se izborimo za status. Svi smo znali da idemo ka dogovoru, ka pravednijim i pravičnijim odnosima. Nije bilo da se negdje odlijevaju pare, a da mi nismo znali, da nismo mi donijeli odluku. A danas se u firmama ne zna gdje je profit, šta je profit. Onaj radnik je mogao da učestvuje u svemu. Bila je neka floskula koja kaže: ‘Ne mogu me malo platiti koliko ja mogu da ne radim.’ Bila je velika procedura da ti možeš da otpustiš radnika. On je mogao da ispravlјa pravdu i da se bori i unutar, ali i van Rudnika. Imao je Radnički savjet, Komitet, pravobranioca, Socijalistički savez radnog naroda itd. Uglavnom, imao je više načina da zaštiti svoje interese, nego današnji radnici”, napominje Božo Grbić.
RUDNIK NIJE DOBIO ZASLUŽEN TRETMAN
„Kada je krenula ruda iz Tomašice, direkcija RŽR-a je preselјena iz Ljubije u Prijedor. Tada je Ljubija bilo razvijeno mjesto. Iz Prijedora se išlo na igranke i druge manifestacije u Ljubiju. Dolazili su tu svi zabavnjaci, glumci i pjevači. Kad je ‘Ljubija’ preselila u Prijedor, onda je i Prijedor došao u poziciju da diže pozorište, da napreduje infrastruktura. U Ljubiji je bio dom zdravlјa, Rudnik je uvijek imao doktora. Život stanovnika i rudara u Ljubiji bio je toliko spojen, da je to bila priča: ‘Naš rudnik obezbjeđuje sve to za nas’. Kada je to prešlo u Prijedor, onda je opet priča bila ista i vidjelo se da grad napreduje. Mislim da Rudnik nije zvanično dobio tretman koji zaslužuje kao faktor razvoja proizvodnje, standarda i društvenog života“, smatra naš sagovornik.
ZBOR RADNIKA RASPRAVLjAO O SVEMU
“Moja generacija je, 1968. godine, poslije studentskih demonstracija, najavlјenih promjena, donijela drugačija mišlјenja, jedan kritički osvrt, više slobode, i u radu i u priči, i u nastupu. Ipak se gledalo da guramo našu proizvodnju, da je povećavamo, jer veća proizvodnja nosi novo zapošlјavanje, novo zapošlјavanje nosi druge pogodnosti, između ostalog i finansiranje studenata. I sam sam bio finansirani stipendista Rudnika. Sve su to bile pogodnosti, pogotovo kada je ‘Ljubija’ otvorila kop u Tomašici i Omarskoj, prenesene su na nivo opštine i direkcija i sve je locirano u Prijedoru. Zborovi radnika su raspravlјali o proizvodnji, planovima, finansijskim planovima, razmatrali i usvajali izvještaje, ali su raspravlјali i o pravilnicima, sporazumima oko raspodjele novca, plata itd. Praktično, na tom mjestu su se svi ti životni problemi raspravlјali”, zaklјučuje Grbić.
