Prije četiri decenije, Rudnik želјezne rude „Ljubija“ bio je privredni gigant na ovim prostorima, koji je zapošlјavao više od pet hilјada radnika. Pored osnovne djelatnosti kopanja želјezne rude, u svom sastavu imao je i brojne druge djelatnosti, od proizvodnih do kulturno–sportskih i informativnih. Rudnik je bio pokretač i nosilac privrednog i društvenog razvoja Prijedora. Izgradio je brojne stanove i stambeno–poslovne objekte, sanirao finansijske gubitke mnogim preduzećima. Imao je Rudnik i svoja odmarališta, na planini i na moru. Imao je sportske klubove u brojnim sportovima. Imali su još mnogo toga, i Rudnik i njegovi radnici. Onda su došla neka druga vremena, koja su u obje ruke nosila štektanja ratnih mitralјeza i sve to pregazila i ostavila uspomene i svjedoke da nekada i negdje progovore o vremenu kada je Rudnik bio veliki i od koristi svima.
Ako ga pitate kad i gdje je rođen, Vladimir Krčkovski će vam sa ponosom reći da je rođeni Prijedorčanin i da voli svoj grad, a u šali dodati da je rođen u muzičkoj školi. U toj šali se krije podatak da je zgrada današnje prijedorske muzičke škole nekada davno bila porodilište. Tu je Krčkovski rođen dvije godine poslije 2. svjetskog rata. To je ono vrijeme kada se porušena zemlјa obnavlјala i kada se u njoj istovremeno jaukalo za zakopanim lјudskim životima i pjevalo slobodi, novom rađanju i sveopštoj izgradnji. Krčkovski je od onog kova lјudi koje od ranog djetinjstva zanima društveni život i duhovna nadgradnja. U srednjoj školi počeo je njegov životni put koji ga i danas prati.
„U gimnaziji sam već počeo da se bavim omladinskim radom. Pored ostalog, bio sam predsjednik literarne sekcije, koja je prerasla u ‘Klub mladih pisaca’, a 1964. smo održali skup mladih pisaca BiH i tako je to išlo 10 godina. Ti skupovi su poslije preimenovani u skupove pisaca i književnika Jugoslavije. To ima veze sa rudnicima ‘Ljubija’, jer održavali su se susreti, prvo na Mrakovici, pa poslije na Kotlovači, da bi treće godine tih susreta pokrovitelј bio Rudnik ‘Ljubija’. Tada je bio direktor rudnika Nikola Kotle i mislim da je od te godine počela veza Rudnika ‘Ljubija’ sa književnošću, koja je poslije prerasla u mnogo ozbilјnije stvari, kada su krenuli književni susreti Jugoslavije u velikom formatu. Ovo pričam zato što sam se, dolaskom na fakultet u Sarajevo, nastavio baviti radom u studentskoj organizaciji“, kaže Krčkovski.
VRIJEME INVESTICIJA I PREVOĐENјA
Kao gimnazijalac, naš sagovornik je bio urednik školskog lista, bavio se novinarstvom i to nastavio na fakultetu u listu „Naši dani“. Studirao je ruski jezik i književnost, a kada je bio apsolvent, kao jednog od najbolјih studenata, angažovali su ga kao prevodioca na Polјoprivrednom fakultetu u Sarajevu.
„Bilo je to za mene veliko iskustvo koje će mi kasnije u poslu biti od velike koristi kada su me angažovali da budem prevodilac u velikoj obnovi i izgradnji Rudnika. U Rudniku sam se zaposlio 11. novembra 1971. godine. U to vrijeme rađena je mokra separacija u Ljubiji, bila je već izgradnja poodmakla, a bilo je i dosta dokumentacije za koju je trebao prevodilac. Oni za to nisu imali stručnog prevodioca, tako da sam odmah dobio posao i uklopio se u prevođenje. Interesantna je priča da, nakon 15 dana od mog zapošlјavanju u Rudniku ‘Ljubija’, dolazi delegacija iz SSSR-a. Naime, krenula je priča o izgradnji želјezare i rudnika ‘Omarska’. Kao malo koja firma u to vrijeme, Rudnik je imao Biro za prevođenje. A baš zbog potrebe velikih investicija, u Birou je bilo prevodilaca za engleski, njemački, pa i češki jezik, a ja sam, eto, došao kao prevodilac za ruski“, prisjeća se Krčkovski početaka svog radnog vijeka.
Čudili su se u beogradskoj delegaciji stručnjaka, pa i u onoj ruskoj, kako je tako mladom čovjeku povjeren ozbilјan posao prevodioca na važnim skupovima. U tom prevođenju, Krčkovski se morao dobro potruditi kada su u pitanju stručni izrazi.
„Nisam znao mnogo terminologije o rudarstvu, ali sam pitao inžinjere mašinstva, pa i druge iz raznih oblasti i pomagali su kada se nešto ne zna. Te iste godine, vidim da imaju novine ‘Ljubijski rudar’ i dva profesionalna novinara. Bili su to Ilija Sredić i Zlatan Đurić. Počeo sam da pišem tekstove za te novine. Ujedno, kao mlad čovjek, uklopio sam se i u rad omladinske organizacije. Odmah te godine bile su izborne konferencije i u omladinskoj organizaciji, i postanem ja predsjednik omladine Rudnika ‘Ljubija’. Tada je Rudnik imao oko 5.000 zaposlenih, a zaposlenih omladinaca bilo je oko hilјadu“, prisjeća se naš sagovornik.
MLADI LjUDI BILI SU UVAŽAVANI
Nekada je organizacija društvenog života u RŽR-u i uopšte u društvu bila bitno drugačija. Mladi su, od najmanje mjesne pa do lokalne zajednice i države bili aktivni, od kulture, sporta i zabave do politike. Krčkovski je bio i sekretar opštinske konferencije mladih, a govoreći o svom društvenom radu, kaže da su to sve bile volonterske funkcije i da je uvijek želio da se druži i nešto korisno uradi. Društveni život u Rudniku je bio izražen kroz razne oblike angažovanja i mlađih i starijih radnika, a naš sagovornik se prisjeća kako su se mladi organizovali i ponašali.
„U Rudniku je bilo dosta aktivnih omladinskih organizacija. Razmatrala su se mnoga pitanja i to je imalo velikog značaja. Ti mladi lјudi bili su uvažavani i njihovo djelovanje u Preduzeću se osjetilo. Mladima su trebala druženja, izleti, posjete, putovanja. U to vrijeme, svega toga je bilo, a život mladih lјudi bio je potpuno drugačiji nego danas. Kao novinar, radeći u omladinskoj organizaciji, vodio sam rubriku ‘Kako žive oženjeni omladinci’. Rudnik je gradio mnogo stanova, pa je nekima objavlјivanje u novinama pomoglo da brže dobiju stan. Imali smo, kao omladinska organizacija, orkestar i još mnogo toga. Ja sam doživlјavao Rudnik kao svoju kuću, ne samo sa radnog mjesta, nego i kroz omladinsku, a poslije i sindikalnu organizaciju.“
Izgradnjom mokre separacije u Ljubiji, odlaskom stručnjaka iz Sovjetskog Saveza i odustajanjem od izgradnje želјezare u Omarskoj zbog previsokih troškova, smanjene su potrebe za prevodiocima. Biro za prevođenje i mjesto prevodioca, Krčkovski je zamijenio novim radnim mjestom koje mu je omogućavalo drugačiju vrstu kreacije i angažmana.
„Predloženo je da pređem potpuno u rad na informisanju. Rudnik je imao svoju štampariju, koja je zapošlјavala invalide rada, što nije bilo dobro zbog teških poslova za njih. Bili su i novinari, pa je odlučeno u Preduzeću da se to spoji i da se napravi jedinstvena služba informisanja sa štamparijom. Predložili su da ja budem na čelu takve službe, na šta sam i pristao. Pošto smo imali svoju štampariju, promijenili smo koncepciju djelovanja, tako da smo od nekih kvartalnih novina u štampariji, prešli čak na dnevno informisanje“, priča Krčkovski.
INFORMISANјE NA VISOKOM NIVOU
Sistem javnog informisanja u Rudnicima želјezne rude „Ljubija” datira iz perioda nakon Drugog svjetskog rata. Obnova i izgradnja u ratu porušenog Rudnika, nisu se mogli zamisliti bez dobro organizovanog informisanja. Prva javna glasila bili su bilteni radnih brigada koje su se takmičile u proizvodnji rude. Od 1947. do 1950. godine, pa i kasnije, u Ljubiji je radila razglasna stanica. Preko zvučnika su saopštavani rezultati takmičenja, informacije o proizvodnji, poslovanju i društveno-političkim aktivnostima. Godine 1974. osnovan je Biro za štampu i informisanje, u sastavu Službe opštih poslova, koji je, pored štampanih informacija, izdavao glasilo “Ljubijski rudar”. Prvi novinari u stalnom radnom odnosu u RŽR “Ljubija”, prije osnivanja Biroa za štampu i informisanje, bili su Ilija Sredić i Zlatko Đurić, dok je sve događaje fotografisao po ugovoru sa RŽR gradski fotograf Stanko Stakić. Prvi profesionalni novinari u preduzeću uređivali su list “Krajiški rudar”, koji se zatim zvao “Ljubijski rudar”, a onda dobio jednostavno ime “Informacije”. List je štampan u Banjaluci i izlazio je periodično, a pošto su potrebe za bržim i efikasnijim informisanjem bile sve veće, pokrenuta su glasila koja su štampana u vlastitoj štampariji RŽR “Ljubija”, a zvala su se “Informacije” i “Dnevne informacije”. Glasilo “Dnevne informacije” izlazilo je svakog dana, a za objavlјivanje većeg broja tekstova, korišteno je ranije glasilo “Informacije” koje je izlazilo svakih sedam dana. Glasilo “Dnevne informacije” bilo je najčešće u formi letka A4 formata. Zahvalјujući dobro organizovanom sistemu kurirske službe u RŽR-u, ova glasila stizala su u toku dana, odmah po izlasku iz štampe, na sva radna mjesta u preduzeću. Ovakvo glasilo u BiH imala su još samo preduzeća “Soko” Mostar i “SodaSo” Tuzla. Zbog velikog obima posla i značaja informisanja, Biro je prerastao 15.12.1982. godine u Radnu jedinicu “Informisanje i grafičke djelatnosti” u sastavu OOUR “Zajednički poslovi”. Radna jedinica je imala dva odsjeka: Odsjek kućna štamparija sa kopirnicom, u kojem su štampana sva vlastita izdanja i Odsjek za informisanje. Odsjekom kućne štamparije rukovodio je Mladen Zorić. Najveći broj radnika na ovim poslovima bili su invalidi rada iz svih dijelova RŽR-a koji su prekvalifikovani na “lakše” poslove. Na poslovima informisanja i izdavačke djelatnosti radili su Ilija Sredić, Milenko Rajlić, Aleksandar-Aco Škorić, Zoran Sovilј, Fuad Rekanović, Sead Ćurak, Radomir Sovilј, Mara Ećim, Ljilјana Babić, Nada Basrak Drinčić, Senada Štulić, Nevenka Saničanin i Vladimir Krčkovski, rukovodilac RJ. Za dobro i funkcionalno organizovano informisanje, Radna organizacija Rudnici želјezne rude “Ljubija” dobila je brojna priznanja, među njima i Povelјu Skupštine Socijalističke Republike BiH za najbolјe organizovano informisanje u organizacijama udruženog rada u Bosni i Hercegovini. Povodom “Književnih susreta na Kozari”, RJ “Informisanje i grafičke djelatnosti” izdavala je svake godine “Književni bilten” RŽR “Ljubija” u tiražu od 2.000 primjeraka.
OD ZVIJEZDA U TRNјE I NAZAD
„Rudnik ‘Ljubija’ uvijek je doživlјavao padove i uspone. Mi smo vezani za želјezare i Želјezaru ‘Zenica’, ali kad nema investicija u zemlјi, kada pada potražnja za čeličnom robom, onda i naš rudnik ima problema. Tako da već osamdesetih godina dolazi do takve problematike. Zenica smanjuje proizvodnju, nastane nestašica para i mnogo toga drugoga. Zatim dolazi do ratnih dejstava i potpuno prestaje proizvodnja u Rudnicima ‘Ljubija’. Po završetku rata, u firmi u kojoj je bilo čast i lјepota raditi i gdje smo svi bili kao članovi porodice, spalo se na to da nema plate i da se ne zna šta će biti. Od nekoga ko je izgradio ogroman broj stanova, ko je mnogo značio u gradu, postaneš neko ko maltene treba da preživi i, kada se negdje obraćaš, nisi više ni poželјan. Ali ni tada se rudari nisu predali. Pokušao se obnoviti rad Rudnika, tako da je to djelimično uspjelo. Pokrenuta je prvo proizvodnja, pa je to otpremlјeno u Smederevo. I dan-danas mi je čudno da je uopšte bilo moguće da ruda krene preko Tuzle, kroz Federaciju, na granicu, da dođe do Smedereva i tako. Međutim, sreća nije dugo trajala, jer je Republika Srbija prodala želјezaru ‘Smederevo’ nekoj američkoj firmi, koja nije želјela našu rudu. Nastaju opet problemi, koji se završe tako što je firma ‘Arselor Mital’ kupila Rudnik ‘Omarska’ i nastavila tu proizvodnju u jednom rudniku. Htio bih reći da sam, u novom preduzeću, ‘Arselor Mitalu’, radio sve do penzije, do 2007. Firma Rudnik ‘Ljubija’ ocijenjena je kao jedna od bolјih firmi po stručnom znanju, elanu za rad itd. ‘Arcelor Mital’ je, onoliko koliko se moglo, nastavio tradiciju koju je imao Rudnik ‘Ljubija’, a to je da pomaže vrtiće, razne organizacije u Prijedoru, sportske klubove, ‘Književne susrete na Kozari’ itd. Tako da, kada se razmišlјa o pređenom putu, to otprilike dođe ‘od zvijezda, u trnje, pa nazad’. Takav je taj život rudarski. Treba imati i sreće, jer nije sve ni u znanju. ”
