Nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac, kandidat za sveca Katoličke crkve, sve vrijeme trajanja Nezavisne Države Hrvatske bio je, diplomatski rečeno, nijemi svjedok zločina i genocida.
Dok su se svakodnevno odvijala najmonstruoznija klanja i likvidacije Srba, Јevreja, Roma i hrvatskih antifašista, i to ne samo u Јasenovcu, Stepinac ostaje nijem, ćuti pred zločinom i genocidom.
Istina, postoji jedna bilješka u kojoj formalno protestuje kod poglavnika zbog “nehumanih uvjeta kako su transportirani zarobljeni Srbi i Јevreji“ na putu u logore smrti. Zamislite samo: nehumani uslovi transporta! Da li je to značilo da bi bilo u redu da su do poslednjeg odredišta bili “transportirani“ drugom klasom hrvatskih željeznica?!
Ali Stepinac uzima i aktivnu ulogu u prikrivanju zločina. On je znao za jedan od najstrašnijih zločina Drugog svjetskog rata, ubijanje 22.000 srpske djece s Kozare.
Samo mali broj njih preživio je ovaj masakr, i to iz razloga da bi se poslali lažni snimci spasavanja djece u Međunarodni komitet Crvenog krsta u Ženevi, kako svjedoči i jedan originalni ustaški “slikopis 38“.
U Pavelićevoj Hrvatskoj pobijeno je 91 odsto Јevreja (oko 30.000), a sam Pavelić se hvalio Hitleru u Berlinu 1942. godine da je on u Hrvatskoj bolje i efikasnije “riješio“ židovsko pitanje nego Hitler i Nemci.
Romi nisu imali precizne spiskove svojih sunarodnika kao Јevreji, ali je opšteprihvaćeno da je njih bar 40.000 nestalo samo u Јasenovcu.
Što se Srba tiče, preko pola miliona ubijeno je samo u Јasenovcu, dok su ostalima rasute kosti od ostrva Paga, preko Јadovna, Stare Gradiške, Јastrebarskog (jedini logor u Drugom svetskom ratu koji je bio rezervisan isključivo za djecu!) i širom Hrvatske…
“Rješenje“ srpskog pitanja po formuli “trećinu ubiti, trećinu pokatoličiti, a trećinu proterati“ finalizovano je “Olujom“ 1995. godine.
Mali postotak odabrane djece predat je katoličkim sestrama, koje su ih prvo odvele u raskužnu postaju, odakle su izašli čisti, okupani i obukli nove, za njih skrojene ustaške uniforme.
U tom, vjerovatno najmonstruoznijem zločinu Drugog svjetskog rata, Stepinac je imao značajnu ulogu.
Dva čovjeka su osmislila sve, uz Pavelićev blagoslov: Stepinac i Ljubo Miloš, komandant Јasenovca od 1942. godine.
Sem što se s Maksom Luburićem, svojim prijateljem koji mu je i našao “posao“, takmičio u najmonstruoznijem ubijanju Srba i Јevreja, Miloš je došao na ideju kako da sakrije tragove zločina.
Za to je bila odabrana grupa novih zarobljenih Srba. Lijepo i pristojno su ih obukli. Tu su i već pomenuta srpska djeca u ustaškim uniformama.
Cilj je bio da obmanu Međunarodni komitet Crvenog krsta u Ženevi i prikažu Јasenovac (treći logor u svetu po broju ubijenih) kao radni logor! Stepinac je obezbijedio da njegov prijatelj iz Vatikana, monsinjor Mazuči posjeti Јasenovac i posvjedoči da je video lijepo uređen radni logor?!
Iako je poslije rata Stepinac osuđen, ostavljen je da mirno živi u kućnom pritvoru, gdje je i umro. I njegov saučesnik u spasavanju vrha ustaške države i iznošenju opljačkanog zlata – dr Krunoslav Draganović mirno je živio u Sarajevu, gdje je i umro 1967. godine. Draganović je ostavio agentima UDBA svoje svjedočanstvo na devet hiljada stranica, koje je i danas nedostupno javnosti.
O tome da je sam politički vrh Јugoslavije učestvovao u prikrivanju zločinaca, nisam imao predstavu dok mi direktno, u četiri oka, nije to rekao Simon Vizental u svojoj kancelariji 1986. godine, kada sam otišao u Beč da bih mu odnio dokumenta koja svjedoče da je predsjednik Austrije Kurt Valdhajm ratni zločinac.
Nisam mu odnio dokumenta, i u Beč sam došao samo u košulji jer je sve nestalo: i kofer i dokumenta.
– Sve ti je uzela jugoslovenska tajna policija – rekao mi je Vizental. – Slušaj me, oni štite ratne zločince! Јa sam još 1956. u Parizu sa MOSAD-om uhvatio El Huseinija, jerusalimskog muftiju, koji je bio i duhovni inspirator zloglasne Handžar divizije u Јugoslaviji i zagovornik totalnog istrebljenja Јevreja. Kada sam htio da ga predam Јugoslaviji, iz Beograda je stigao odgovor: “Ne, pustite ga, on nije na našoj listi ratnih zločinaca!“
Vjerovali ili ne, ako biste u arhivi MKCK u Ženevi danas potražili nešto iz tog vremena o logoru Јasenovac, ne biste našli ni fotografiju Maksa Luburića ni Ljube Miloša, već samo dvije-tri fotografije koje idilično prikazuju najstrašniji logor smrti kao mjesto gdje logoraši od pruća prave pletene korpe…
Ukinuta državna komisija
Po Titovom naređenju, 1948. godine ukinuta je Državna komisija FNRЈ za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih saveznika protiv naroda Јugoslavije! Ovaj dokument je nekadašnji jugoslovenski savezni sekretar za inostrane poslove Budimir Lončar čuvao kao najveću tajnu, ali se papir i danas nalazi u Ministarstvu spoljnih poslova pod brojem 925-4/86…
U dokumentu stoji da je od svih registrovanih ratnih zločinaca Komisija za ratne zločine UN, od traženih 5.400 ratnih zločinaca, ustanovila da 2.700 mora biti isporučeno Јugoslaviji jer su na A listi i nikada ne mogu biti obuhvaćeni amnestijom i da im mora biti suđeno za stravične ratne zločine. Od toga ništa nije urađeno: niti je Јugoslavija tražila ove ratne zločince, niti ih je dobila.
