Ma koliko se zavađeni blokovi trudili da ubijede narod da imaju neku viziju, politički život Republike Srpske nije ništa drugo nego jedna obična improvizacija. Na izborima smo izabrali ljude bez ideje, sklone niskim udarcima, svojeglave i bahate, a kada neko od njih i nagovijesti da u svom mozgu ima zrno mudrosti, tu je, po pravilu, neki vrsni savjetnik da ga vrati u “normalne tokove”. I zato smo (Republika), da prostite, u govnima do guše. Ako mislite da nije tako, vjerovatno niste pratili onu famoznu sjednicu Skupštine, i sve što se poslije nje dešava.
Naravno, “izdajnička” sjednica parlamenta nije donijela ništa neočekivano. Novost je donekle žestina zaključaka koji su usvojeni i koji nisu ništa drugo nego pokušaj razapinjanja na krst političkih oponenata koji su, eto, namjestilo im se, prigrabili funkcije u Sarajevu. Međutim, metodologija borbe protiv njih istovremeno je i zastrašujuća i licemjerna, a ozbiljno graniči sa žestokom zloupotrebom institucija.
Tako, recimo, Milorad Dodik gotovo u jednom dahu nazove Dragana Čavića šizofrenikom, Mladena Bosića osobom koja cvili i plače, a Mirka Šarovića uporedi s ambasadorima koji prijete, a onda doda da je spreman za dogovor sa njima. Jeste u politici sve moguće, ali da se bilo šta dogovaraš s osobom koja je, primjera radi, šizofrenik, pomalo i nije normalno. Dalje, Nikola Špirić često voli napomenuti da je jedan od rijetkih koji se i dalje svesrdno zalaže za svesrpsko jedinstvo i mir, uvijeno i bez metafora, a onda u istom danu glavne likove iz Saveza za promjene “pomirljivo” uporedi s Izetbegovićem, Konjicijem i Bičakčićem. Tu treba dodati i vrhunsku taktiku dokazivanja nesrpskog karaktera pojedinaca tako što se iz ladica vade neki detalji iz njihove ratne prošlosti koja je bila sve samo ne antisrpska. U takvim stvarima se najbolje vidi improvizija, taktike variraju iz dana u dan, a zajednički sadržilac je grčevita borba za o(p)stanak na vlasti.
Ni na drugoj strani nije mnogo bolje. Izostanak organizacije i plana vidljiv je na primjeru “vanparlamentarne borbe”. Istina, Savez za promjene nikada nije imao potpuno jasan koncept i viziju, osim one generalne “da srušimo vlast, pa ćemo vidjeti šta dalje”. Zato je Čavić dobrim dijelom u pravu kada tvrdi da će priča o eventualnom crnogorskom scenariju biti pravi test za opstanak koalicije. U opoziciji bi, zato, morali da budu svjesni da bi, ako se stihija iz parlamenta preseli na ulicu, svi zajedno mogli da potpuno potonemo na dno iste one septičke jame iz koje nam sada vire samo nosevi.
