Politikolog i sociolog Tarik Kulenović, profesor sa Katedre za antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i predavač na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću, koji je doktorirao sa disertacijom o političkom islamu, u intervjuu za Press iznosi sopstveno viđenje posljednjeg terorističkog napada u Parizu. Osvrćući se na uzroke nastanka i načine djelovanja Islamske države, prof. dr Kulenović ocjenjuje da stvarna snaga IDIL-a nije tolika koliko se u globalno uticajnim medijima “diže galama zbog njih”, te zaključuje da je Islamska država vodećim svjetskim silama “dobrodošao neprijatelj”.
Na pitanje da li su u pravu oni koji u pojedinim scenarijima očekuju kopneni rat udruženih snaga Zapada i Rusije protiv IDIL-a, Kulenović je istakao da je ID oružana sila koju je jedino i moguće pobijediti kopnenom vojskom.
– Svima nama, mirnim ljudima, u interesu je da rat prestane. Kao što kažu za Dejtonski sporazum: bolje je da se svađaju 20 godina, nego da ratuju jedan dan. Međutim, nekome može biti u interesu da rat traje, jer neko dobro prodaje i zarađuje. Tamo ima nafte, a rat podigne takvu maglu da onda možete svašta da radite. Gledam prije nekoliko dana ovaj sastanak lidera čitavog svijeta. Oni samo treba da pokažu političku volju da se bore protiv IDIL-a. Ako žele da pobijede, onda moraju upotrijebiti vojnu silu – kaže Kulenović.
Generalno, kako ocjenjujete teroristički napad u Parizu, izveden na fatalni „petak trinaesti”?
– Petak 13. kao simbol veoma lošeg dana datira još od 1307. godine, kada je francuski kralj pohapsio vitezove templare, tadašnje bankare Evrope. Francuski kralj je potrošio novac iz državne blagajne koju je odlučio da ponovo napuni hapšenjem templara i ukidanjem njihovog reda.
I ove godine ostaće upamćen kao krvavi dan. Osude tog čina su opšte mjesto u reakcijama civilizovanog svijeta, ali još nema dublje analize ovog događaja. Kako ga vi komentarišete?
– Volim Pariz od malih nogu. Taj grad je simbol utočišta, razumijevanja, svega. Ne mogu da nađem adekvatan izraz da, kao čovjek, izrazim loše osjećaje. Veoma loš trip, vrlo ružna stvar. To je ljudski pogled. Stručno gledano, radi se o dobro organizovanoj i izvedenoj akciji. Nekolicina ljudi iznenada je udarila na više mjesta i, kada otklonimo emocije, oni su napravili izvanredan posao. Izazvali su šok na svjetskom nivou. Učinjeno je zlo, iznenada i munjevito.
Da li se ovakvi događaji, bez obzira na sve obavještajne i druge resurse zapadnog svijeta, uopšte mogu efikasno spriječiti, budući da su napadači i u Parizu, a i u ranijim sličnim slučajevima, najčešće “usamljeni vukovi” koji ne pripadaju strukturama sa strogom hijerarhijom?
Hvala lijepo, jedan rat na Balkanu bio je dosta!
Njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je izjavila da bi situacija sa talasima izbjeglica koje sa Bliskog istoka stižu u Evropu mogla dovesti do novog rata na Balkanu. Kako vidite uticaj migrantske krize, ali i terorističkih napada u Evropi na Balkan, konkretno na BiH?
– Ne znam jeste li primijetili, ali izbjeglice neće u Bosnu. Svagdje idu, svagdje prolaze, samo u BiH neće. U svjetskim razmjerama smo na lošem glasu još od prošlog rata. Nisu ni izbjeglice glupe. Inače, što se rata tiče, ko neće rat, neće ni ratovati, a onaj ko ga hoće, izazivaće ga iz bilo kojih razloga. U nekim državama Južne Amerike zaratilo se zbog fudbala. Mi na Balkanu, u BiH, Hrvatskoj i tako dalje, prošli smo rat. Nama još jedan rat ne treba. Ja sam bio u ratu i hvala lijepo, taj jedan bio mi je dosta. Ima jedna anegdota u vezi s Nikitom Hruščovom. Kada je bila kubanska kriza, Rusi su razmatrali upotrebu atomskih bombi, a Hruščov koji je ratovao u Drugom svjetskom ratu tada je rekao svojoj ekipi: hvala vam lijepo, ja sam bio u ratu i ne želim još jedan.
– Spriječite stotinu terorističkih napada, a onda jedan uspije. Taj jedan bude cijena za sve ostale koji su uspješno spriječeni. U SFRJ, na primjer, živjeli smo u svijetu blaženog neznanja i nismo imali pojma šta se dešava. Jedan penzionisani pripadnik službe bezbjednosti, koji je radni vijek proveo u tom svijetu sjena, pričao mi je koliko je terorističkih grupa i upada tada spriječeno. Cijena bezbjednosti je, s jedne strane, bilo odustajanje od slobode. Sada smo promijenili sistem, pa smo iz totalitarizma došli u demokratiju i otvoreno društvo. Imali smo bezbjednost i mijenjali smo je za slobodu, a sada se nalazimo u situaciji da se pitamo kolika je cijena slobode i možemo li je platiti.
Hoće li rast terorizma pojačati priliv izbjeglica sa Bliskog istoka u Evropu, ili će se desiti obrnuto – da će ojačati glasovi na Zapadu koji traže “rampu” za migrante?
– EU je primila određenu količinu izbjeglica i sada to želi da ograniči. Svakim terorističkim napadom, te želje biće sve veće. Ono što je loše jeste cinizam istorije: izbjeglice bježe od rata, a među njih 100.000 upetlja se jedan koji hoće da izazove rat. Dva paralelna procesa koja idu jedan pored drugog, a i ne znaju jedan za drugog. Svaka država, pa i Francuska, brani se i braniće se. Posegnuće se i za najprimitivnijim sredstvima. Jedno od njih je ograđivanje, a države EU se ograđuju.
Prije 10 godina objavili ste knjigu o političkom islamu. Da li se u međuvremenu, nakon ovih burnih dešavanja, nešto promijenilo u vašim ocjenama tog fenomena, odnosno da li su pojedini događaji korigovali dio vaših rezona o toj temi?
– Događaji su pokazali kuda sve ide i kako se stvari razvijaju. Prije 10 godina nisam mogao predvidjeti pojedine događaje. Da je to bilo moguće, bio bih “vidoviti Milan”, a ne naučnik. Ali, trendovi ukazuju na eskalaciju sukoba i njegovo širenje po cijelom svijetu. Al Kaida je bila teroristička grupa, čiji su se pripadnici ponašali kao klasični teroristi. Sada imamo IDIL, koji se ponaša drugačije. Da li zbog postmoderne ili nečeg drugog, ali stvari su se promijenile. Nekada su postojali tzv. teroristički tačkasti ciljevi na koje se udaralo, ljudi koji su bili simboli sistema, poput Alda Mora. Sada imamo masovni terorizam, gdje su neprijatelji cijele društvene grupe. Znate li ko je bio Alija Alijagić?
Atentator.
– Bio je član Komunističke partije Jugoslavije, odnosno grupe “Crvena pravda”. On je 1921. godine ubio ministra policije Milorada Draškovića u Gospiću. Oni su bili teroristi tog doba, a Drašković je bio predstavnik sistema i, u tom smislu, tačkasti cilj. Sada se suočavamo sa masovnim terorizmom.
Nedavno ste dali intervju jednim hrvatskim novinama, sticajem okolnosti, uoči napada u Parizu. Naravno, nemate obavezu da robujete “političkoj korektnosti”, ali da li se ocjene koje ste tada iznijeli mogu shvatiti kao značajan nivo razumijevanja za uzroke nastanka Islamske države i za ciljeve koje oni žele da postignu, iako ste nedvosmisleno osudili nasilje i ubijanje, ali opet uz stav da su razmjere takvog djelovanja prenaglašene u globalno uticajnim medijima?
– IDIL je vojna formacija koja ima taktičku snagu. Oni imaju „Tojotina” terenska vozila na kojima vole da se fotografišu. Međutim, ako na vas ide tenk, a vi na njega idete u “Tojotinom” džipu, tenk će pobijediti. Jači je, jednostavno rečeno. IDIL jeste medijski prenaglašen, jer njihova stvarna snaga nije tolika koliko se galame diže zbog njih. To je jedan aspekt. Drugi ugao je to što mnogima sjajno dođe kada imaju neprijatelja protiv kojeg svi mogu da se ujedine. Prije ofanziva na partizane 1943. godine i bitaka na Neretvi i Sutjesci, svi su se svađali sa svima: Italijani sa Nijemcima, Nijemci sa ustašama, ustaše sa četnicima, četnici sa muslimanima i tako dalje. Jedino zajedničko bilo im je da su ratovali protiv partizana. A partizana je bila šaka jada. U tom smislu, smatram da je IDIL svima dobrodošao neprijatelj.
Ali je još nepobjediv. Postoji li efikasan način borbe protiv IDIL-a?
– Možete baciti bombu od dvije tone, ali ako nemate na šta da je bacite, onda vam džaba bomba. IDIL djeluje na drugačijim osnovama od onih koji se bore protiv njega. To je kao kad su Amerikanci bombardovali Osamu bin Ladena u Avganistanu. Možete pokriti cijeli Avganistan bombama, ali ako nemate ciljeve, čemu bombardovanje? Vojske koje ratuju protiv IDIL-a ratuju kao da im je protivnik vojska organizovana na isti način. A nije. Slično su Čečeni pobijedili Ruse u Prvom rusko-čečenskom ratu 1994. godine. Rusi jednostavno nisu razumjeli čečenski način ratovanja i, iako su bili tehnički, pa i po ljudstvu, superiorni i nadmoćni, Čečeni su ih pobijedili. Rusi su pobijedili u sljedećem ratu, 2001. godine, ali tek nakon što su temeljno reorganizovali svoju vojsku. Inače, primijetio sam da me novinari pitaju za mišljenje i komentar uvijek kada se desi neko zlo ili kada su ovakve stvari u pitanju.
To se događa zato što su vaši određeni stavovi prilično kontroverzni.
– Šta je kod mene kontroverzno?
Na primjer, kontroverzno je vaše čuđenje nad distancom većine muslimana u svijetu prema ideji kalifata.
– Zašto bi to bilo kontroverzno? Postoji više realizacija ideje kalifata kroz istoriju. Imamo sada ovaj IDIL-ov, a imate i onaj klasični bagdadski kalifat Abasida u devetom i 10. vijeku, prije dolaska Mongola. Tada je to stvarno bilo u redu. Bagdad tog doba bio je poput Pariza ili Njujorka našeg doba.
A da li su opravdani strahovi onih koji ne pripadaju tom civilizacijskom krugu, već hrišćanskom, od takve hipotetičke megadržave?
– Zbog čega bi ih bio strah? Plašiti se mogu samo ubice civila iz prošlog rata, a koje još nije snašla zaslužena zakonska kazna. U vrijeme Osmanskog kalifata, Srbima kao hrišćanima često je bilo bolje nego Bošnjacima kao muslimanima. Osmanski kalifat bio je pravna država, a ko je plaćao porez nije se morao plašiti bilo čega. Bila je to dobra država za ta vremena. To što se, slavljenjem ubica poreznika, poput onih u pjesmi “Smrt Smail-age Čengića” i veličanjem neplaćanja poreza ovdje stvorila neka izopačena slika, to je druga stvar. Sada su drugačija vremena. Danas EU, prema proklamovanim načelima jednakosti svih ljudi pred zakonom, ima elemente nekadašnjeg kalifata. Ako je vaša porodica iz Krajine, moguće je da su u Prvom svjetskom ratu moj djed kao musliman i vaš djed kao hrišćanin ratovali u istoj jedinici za katolika, cara Franju Josipa. Dakle, nemate čega da se plašite. Ako je nekome suđeno da ga ubije budala, ubiće ga, a ako mu je suđeno da doživi stotu godinu, on će je doživjeti. Moja rahmetli tetka preživjela je dva svjetska rata, a onda i bosanski. Ostala je udovica s devetoro djece, bila protjerana u dva rata, a na kraju se vratila kući u oslobođeni Kulen Vakuf 1995. godine, te dočekala svadbu unuka i rođenje praunuka. Sve u jednom životnom vijeku.
