U Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“ je 23.11.2015. godine, promovisana knjiga „Iz kolijevke u Jasenovac“ autora Milana Dašića.
Izdavač ovog ostvarenja su Centar za istraživanje rata i ratnih zločina Republike Srpske i Udruženje „Jasenovac-Donja Gradina“.
Na promociji se prisutnima prvo obratio književnik Boro Kapetanović, recitujući svojju poemu o Jasenovcu, koja i otvara knjigu. Zatim je Ranko Pavlović, koji je ujedno i recenzent ovom izdanju, rekao kako knjiga osim kartonskih, ima i poetske korice, jer počinje sa stihovima Bore Kapetanovića, a završava sa poemom Stojanka majka Knešpoljka, Skendera Kulenovića.
Livne: Ima para za sve, samo nema za Jasenovac
Zatim je Arije Livne rekao, kako on neće biti tako umjeren, jer je on holokaust preživio i da nema te knjige koja to može opisati, ali kako ne razumije „zašto uvijek ima novca za sve, samo nema za Jasenovac“.
U svom obraćanju rekao je kako mora da pohvali svoj narod, jer su Jevreji sjećanje na strahote holokausta obilježili muzejem Jad Vašem, ali da se čudi srpskom narodu jer iz godine u godinu u Donju Gradinu, kao dio logora smrti Jasenovac, dolazi veoma malo ljudi, a među njima još manji broj mladih.
„Mladima to niko nije objasnio. Njih zanimaju Najki i Adidas. Svake godine odlazim tužan sa Gradine. Gdje je crkva? Ne može se napraviti jedna crkva. U svakom selu može, ali u Gradini ne može.“
Arije je vrlo brzo potom napustio skup, jer ga je očekivalo putovanje u Predstavništvo RS u Izraelu, ali je njegov govor nešto što nikada nismo čuli iz usta bilo kog zvaničnika Srpske, koji je uz to srpskog porijekla. Tako se slobodno može reći da je Livne postidio sve svoje kolege iz instiucija vlasti i opozicije.
O knjizi je govorio i istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu Željko Vujadinović, koji je ukazao na opasnost „virtualne istorije“, koja je služila za zabavu istoričarima, a da istoričari na našim prostorima počinju takođe istoriju da stvaraju, umjesto da je proučavaju. U takvim okolnostima istorija prestaje da bude nauka, te da je takav trend, kada je sjećanje na Jasenovac u pitanju, posebno opasan.
Zašto o Jasenovcu po zakonu Ante Pavelića?
Milan Dašić je rekao da je pri objavi knjige nailazio na velike finansijske probleme, te se požalio na novinske redakcije, između ostalog i javni medijski servis Republke Srpske, koje su obećale doći na promociju, a da to nisu učinile.
U knjizi je još jednom objavljen poimeničan spisak 19.429 djece umorene u ovom sistemu logora smrti Nezavisne Države Hrvatske, kao i 150 fotografija, naučni tekstovi mnogih autora, te književna djela koja su kao temu imala Jasenovac.
Na pitanje Frontala zašto je knjiga štampana latinicom, autor je dao odgovor koji bi bio sve, samo ne zadovoljavajući. Nikako nije jasna logika, po kojoj zbog toga što knjiga ima i dijelove na engleskom jeziku, ona na srpskom biva štampana latinicom „kao prvi proboj u svijet“, a da bi u evenutalnoj varijanti sa ruskim jezikom, ona bila štampana i ćirilicom. (?!?)Ovo je još neshvatljivije, ukoliko se u obzir uzme da je NDH odmah po osnivanju, rame uz rame sa rasnim zakonima po kojima su Srbi i Jevreji proglašeni građanima drugog reda, odnosno nižom rasom, izdate i zakonske odredbe o zabrani ćirilice. Ovakvim potezom, prije svega institucija koje su finansirale štampanje knjige, a za cilj im je izgrađivanje kulture sjećanja na genocid počinjen nad srpskim narodom, te očuvanje kulturnog identiteta Srba, zapravo su poslale poruku da je vlast Ante Pavelića i sedamdesetčetiri godine nakon svojih inicijalnih nastojanja da istrijebi ćirilicu – u tome na koncu i uspjela.
Krajnje je vrijeme da institucije Republike Srpske, od kojih dobar dio koristi latinicu u svakodnevnom radu bez ikakve zadrške ili osjećaja odgovornosti, prestanu da finansiraju publikacije na srpskom jeziku koje se štampaju latiničnim pismom. Pogotovo kada je u pitanju tema kao što je Jasenovac, gdje je istrebljenje ćirilice bilo u istoj koloni sa biološkim istrebljenjem srpskog naroda.
Srećom: Biće javna rasprava o kompleksu Jasenovac – Donja Gradina
Iskoristili smo prisustvo pomoćnice ministra prosvjete i kulture Republike Srpske, Milice Kotur, da je pitamo zašto javnost još uvijek nije vidjela idejno rješenje koje je komisija kojoj je bila na čelu, usvojila za memorijalni centar u Donjoj Gradini? Ovo sve, naravno, budući da je ustaljena praksa da u Banjoj Luci i ostatku Srpske spomenici niču preko noći i bez javne rasprave. Što daje katastrofalne i slobodno se može reći sramotne rezultate, kao što je to slučaj sa spomenikom za 12 beba ili spomeniku Stefanu Nemanji. Potonji, osim što likovno izgleda zaista neprimjereno i gotovo diletantski, postavljen je u doba predizborne ćutnje, o čemu je Frontal već pisao.
Dobili smo objašnjenje da se „idejno rješenje ne može još uvijek vidjeti (?!), dok ne bude postavljena izložba, a da će potom uslijediti i javna rasprava, te da će odluku o daljem razvoju radova u spomen području Jasenovac – Donja Gradina morati usvojiti Narodna skupština RS“.
Ovo će svakako umiriti sve one koji su svjesni značaja Jasenovca za čitav srpski narod, pogotovo uz svijest da je 2010. godine oboreno rješenje za izgradnju spomen-kompleksa u Donjoj Gradini, iz razloga što nije predviđao program i plan ekshumacije žrtava, te sahranu njihovih posmrtnih ostataka na način dostojan čovjeka, najmanje 70 godina nakon njihovog ubistva.
Frontal još jednom ponavlja da jame nisu grob! Takođe, ukazujemo na to da se Odbrambeno-otadžbinski rat završio prije 20 godina, te da se žrve sa samog početka rata iskopavaju i danas, identifikuju, kalasifikuju, te sahranjuju. Zašto bi imali drugačiji tretman prema žrtvama koje su im prethodile? Prema mučki ubijenima koje je komunistički režim nastojao da gurne pod tepih i zbog izgradnje lažnog bratstva i jedinstva uguši sjećanje srpskog naroda, zbog čega se stradanje istog još jednom ponovilo u 20. vijeku.
U krajnju ruku, kada neko kopa temelj za kuću i pronađe ljudske kosti, istog trena se prekidaju radovi i zove se policija. Sedamdesetogodišnja je sramota Srba u cjelini, što nečiji očevi, majke, sestre, djedovi, braća, stričevi, tetke… i dalje leže u jamama gdje su ih bacili ustaški dželati. Dželati koji su u Blajburgu ekshumirani pod budnim okom resornog ministra iz Vlade Neovisne Republike Hrvatske.
Pozivamo sve građane Srpske, da uzmu učešća u javnoj raspravi o načinu na koji ćemo obilježiti sjećanje na najvažniji toponim srpskog naroda u 20. vijeku.
Makar da mu ime ne bude, kao sa druge strane Save, ispisano latinicom.
