Premijer Vučić je darovit političar, ukapirao je u čemu je kvaka. Pošto je shvatio da je život u Srbiji kao pivo – pola pjena, pola gorak – odmah je svojoj pastvi počeo bajkovito da prepričava ono čega nema.
Ako bismo se držali nekih starih udžbenika o tehnici vladanja, u njima piše: “Ako plebs hoće da sluša lijepe priče, ne lišavajte ga toga zadovoljstva”, što može značiti da Vučićev grijeh nije kardinalan. Uostalom ova disciplina na srpskom političkom bunjištu i nije autentičan Vućićev proizvod. Mnogi prije njega su to radili, ali brzo su otišli na smetljište istorije.
Aleksandar Vučić to na suptilan način čini od pobjede naprednjaka 2012. Naročito od aprila 2014. godine kad je postao premijer. Iz njegove retorike proizlazilo je da će život u Srbiji već 2015. biti radikalno bolji, a o ovoj narednoj da i ne govorimo. Toga nema na vidiku! Ako jednoga dana i Vučić ode na smetljište istorije, to se neće dogoditi u skora vremena, jer on i danas uživa komotnu većinu u biračkom tijelu.
U suštini srpski premijer je dvojna ličnost. Nema sumnje da su ga Nijemci, kao vlasnici EU, izabrali za lidera Jugoistočne Evrope, pa on veoma prilježno izvršava zadatke dobijene na temu približavanja Srbije Briselu, kao i one dobijene od MMF-a. Ali druga strana njegovog političkog bića koja bi od Srbije trebalo da pravi modernu pravnu državu ima skroman učinak. Denunciraju ga sitnice koje mogu da porastu u krucijalne probleme.
Najprije, otvaranje pristupnih poglavlja na evropskom putu u Srbiji su izazvala manju pažnju nego rat dva tabloida u Beogradu. Zatim, od kvara aviona predsjednika Nikolića na putu za Vatikan prošlo je sedam mjeseci, a tužilaštvo je pokrenulo istragu na tu temu prije dva dana. Jednako je nedopustivo za ozbiljnu državu da nastavnici budu važniji od djece. Školska djeca u Srbiji imaju višak časova i knjiga, samo da bi nastavnici i profesori imali dovoljan fond časova. U kojoj to državi Čedomir Jovanović, bivši vlasnik pocijepanih „starki”, danas posjednik fabrika i nekretnina, vozi kola s policijskom rotacijom, iako je 2013. usvojen pravilnik koji dozvoljava da deset funkcionera imaju na to pravo. Ili, posljednji veliki skup naprednjaka u Novom Sadu najavljuje frontalnu borbu protiv korupcije, identičan slogan pozajmili su od sebe iz 2012. Nisu ništa uradili!
O državi Srbiji jasno govore i trivijalnosti da naslovne strane beogradskih novina objavljuju da je Kristijan kresnuo Staniju i da je izvjesna Zorica Brunclik pristupila Vulinovim socijalistima.
