Donedavni predsjednik Partije demokratskog progresa RS i aktuelni srpski član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić, krajem 2015. godine, nakon decenije i po provedene u vrhu ove stranke, prepustio je liderstvo Branislavu Borenoviću. To je bio povod za intervju za Press, specifičan po tome što je jedini razgovor u medijima s ovim veteranom višepartijske scene RS u kojem je obrađena njegova gotovo kompletna politička biografija.
Svojevrsni uvod u Ivanićevo formiranje PDP-a bila su dva događaja iz druge polovine devedesetih godina. Na prvim poslijeratnim izborima 1996. godine, on je bio zajednički kandidat Saveza za mir i progres i Demokratskog patriotskog bloka za srpskog člana Predsjedništva BiH, a godinu dana kasnije, krajem 1997, našao se u ulozi mandatara za sastav Vlade RS, u vrijeme najžešćeg sukoba tadašnje predsjednice Srpske Biljane Plavšić i SDS-a.
Na početku razgovora za Press, on ističe da se ta rana faza ne može posmatrati kroz prizmu standardnih ideoloških kategorija, u smislu ocjene da je krenuo s političke ljevice ka centru, odnosno prema ekvidistanci između tadašnja dva velika bloka na političkoj sceni RS.
– Te 1996. godine, kada su bili prvi poslijeratni izbori u RS i kada sam bio protivkandidat Momčilu Krajišniku, bio sam zajednički kandidat partija ljevice okupljenih u Savezu za mir i progres, te Demokratskog patriotskog bloka, koji je tada bio centar s nacionalnim karakteristikama. Teško se može reći da sam tada krenuo s ljevice. Međutim, pošto sam bio u politici i prije rata, kroz to može da se kaže da sam krenuo s ljevice, jer desnice tada nije ni bilo. U suštini, postojala je samo jedna politička opcija.
Vaša kandidatura na izborima 1996. godine nije prošla bez znanja Slobodana Miloševića?
– Ne mogu da kažem da sam s njim tada lično razgovarao, ali sam siguran da su se ljudi iz Saveza za mir i progres, odnosno iz Socijalističke partije koja je bila dominantna u tom bloku, konsultovali s Miloševićem. Zbog toga vjerujem da on jeste dao određenu vrstu saglasnosti, kao što znam da je bio upoznat s okolnostima u kojima sam dobio mandat od Biljane Plavšić za sastavljanje Vlade RS, u uslovima duboke podijeljenosti u Srpskoj, između SDS-a i tadašnjih opozicionih partija. Tada sam istinski vjerovao da je potrebno uspostaviti nacionalno jedinstvo, a koncept kojim sam namjeravao da dođemo do političke ravnoteže podrazumijevao je da 11 resora u Vladi RS dobije SDS, a 11 ministarstava opozicija. Prema toj ideji, kao nestranačka ličnost, bio bih u sredini i uvijek bih mogao da obezbijedim adekvatnu većinu, u zavisnosti od toga o kojem konkretnom pitanju se raspravlja. Takav plan tada nije prihvaćen u SDS-u. Nisam htio da pravim kompromise. Imao sam podršku druge strane, ali bilo je nelogično da taj koncept promijeni bez potpune saglasnosti i ja sam vratio mandat. Nakon toga, shvatio sam da snaga nestranačkih ličnosti nije takva da mogu da obezbijede podršku za vlastite inicijative, ma koliko njihovi prijedlozi izgledali logično. Već tada, znao sam da će vjerovatno doći do formiranja nove partije, a nakon nekoliko godina osnovan je PDP.
Dolazi 1999. i 2000. godina, formirate PDP, koji se 15 godina prije “Mosta” u Hrvatskoj suočio sa sličnom vrstom kritika i slijeva i zdesna. Te primjedbe uglavnom su se svodile na tvrdnje da manevri koje preduzimate predstavljaju političko prenemaganje ili da su posljedica dezorijentisanosti.
– Ne mislim da je to tako. PDP je od starta imao jasan stav – Dejtonski sporazum kao politički okvir, kao i okretanje ekonomskim reformama, a ne otvaranje priče o bilo kakvim velikim ustavnim promjenama u BiH.
Ta osporavanja nisu se toliko odnosila na program PDP-a koliko na izbor saveznika.
– Izbor saveznika zavisi od volje građana. Mi smo u čitavom prethodnom periodu dominantno bili sa SDS-om. Imali smo samo dvije godine tokom kojih smo bili u jednoj vrsti koalicije sa SNSD-om. To se nije dobro završilo. Nije nas SNSD izbacio, nego smo mi dobrovoljno izašli iz vlasti, jer smo zaključili da više ne dijelimo politički cilj. U svakom slučaju, ako ćemo govoriti realno, za proteklu deceniju i po, dvije godine bili smo sa SNSD-om, a sve ostalo vrijeme praktično smo proveli u koaliciji sa SDS-om.
Vaš premijerski mandat nakon odlaska s vlasti koalicije “Sloga” i formiranja koalicije PDP-SDS 2000. godine potrajao je dvije godine. Kako gledate na tadašnje ocjene da je vaše povlačenje sa te pozicije predstavljalo bijeg od odgovornosti? Pošto vas je javnost doživljavala, prije svega, kao ekonomskog znalca, jeste li se prelaskom na funkciju ministra spoljnih poslova BiH distancirali od finansijske dubioze koju ste zatekli u RS?
– Ne, razlog mog odlaska bio je druge prirode. Kao premijer, povukao sam poteze koji su stabilizovali ekonomske prilike u RS. Tokom te dvije godine uspio sam da nadoknadim po tri neisplaćene penzije, plate i invalidnine, te da pokrijem sve obaveze zatečene u tom periodu. Dakle, umjesto 24, bilo je isplaćeno 27 plata, a budžet RS ostavljen u potpunoj ravnoteži. U završnoj godini premijerskog mandata ostavio sam budžet sa oko milijardu i 130 miliona maraka, a svega 80 miliona maraka bilo je namijenjeno za otplatu kredita. Znači, počeo je period smanjivanja zaduženosti i istovremene stabilnosti u prihodima. S ekonomskog stanovišta, bilo je niz pozitivnih trendova. Razlog mog odlaska bio je političke prirode, s dva elementa. S jedne strane, osjetio sam da je ključni problem očuvanja RS nedostatak Srba na međunarodnoj sceni. Trebalo je da se pojavi neko ko će promijeniti sliku o Srbima u Evropi i svijetu. Smatram da sam za četiri godine mandata, kao ministar spoljnih poslova BiH, to i uradio. S druge strane, zbog svojih tvrdih stavova protiv promjene Ustava BiH, bio sam izložen prijetnji visokog predstavnika. Uvjeren sam da bih bio smijenjen i da bi mi bilo zabranjeno političko djelovanje da sam ostao premijer RS. Međutim, meni kao ministru inostranih poslova OHR to nije mogao da uradi, jer sam bio međunarodno eksponiran. Zadržao sam iste stavove, a on nije imao mogućnost da me smijeni. Dakle, ta dva elementa dovela su do mog prelaska iz Vlade RS u Savjet ministara BiH. Takođe, nikada nisam prepustio drugima ekonomske tokove u RS, jer sam i kao ministar spoljnih poslova nastavio da radim na reformama za koje sam vjerovao da obezbjeđuju stabilnost prihoda.
U vrijeme premijerskog mandata Dragana Mikerevića, takođe PDP-ovca, kulminirao je prenos nadležnosti sa RS na nivo BiH. Ukinuta je Vojska RS i formirane su Oružane snage BiH, a isto se desilo i s obavještajnim strukturama. Takođe, i uvođenje PDV-a na nivou BiH nerijetko se u RS tretira na isti način, iako vi pozitivno ocjenjujete tu odluku?
– Što se tiče PDV-a, čvrsto stojim iza toga. Za PDV sam ja najodgovorniji i mislim da je to najkorisnija reforma koju je RS uradila. Mi smo tada, prema mojim procjenama, sa 200 miliona maraka godišnje finansirali budžet Federacije BiH, a naši lokalni kriminalci koristili su postojeći sistem da bez carina uvoze kafu i drugu robu. Sve to bilo je veoma štetno po RS. Uvođenje PDV-a obezbijedilo je znatan rast prihoda, uvedeno je mnogo više reda, a RS ima pravo veta. Nijedna odluka ne može biti donesena bez RS, a ocjene o prenosu nadležnosti smatram klasičnom politizacijom. Kada je riječ o Oružanim snagama BiH, to pitanje nije bilo u domenu odgovornosti Dragana Mikerevića, već mnogo više u okviru ovlašćenja predsjednika RS, mada mislim da je i ta reforma korisna. Danas imamo policiju RS koja je snažnija od Oružanih snaga BiH. Takođe, u to doba mi iz RS nismo mogli ni od koga da dobijemo bilo kakvu podršku za svoje stavove o vojsci.
Podršku za demilitarizaciju?
– Demilitarizacija tada nije bila moguća, s obzirom na regionalni sporazum koji je podrazumijevao da Srbija i RS imaju istu ukupnu vojnu snagu kao Hrvatska i FBiH zajedno. Dakle, to jednostavno nije bilo ni moguće ni realno. Iskreno, smatram da je najbolje da vojske nema, ali RS danas ima trećinu generala, trećinu vojnika, s trećinom novca finansira budžet OS BiH, a svi mi znamo da u slučaju unutrašnjeg sukoba u BiH ta institucija više ne bi postojala. Zato uopšte ne mislim da je tu bilo ikakvog negativnog efekta po RS.
Dolazi 2005. i 2006. godina. Milorad Dodik i SNSD s partnerima preuzimaju vlast. I PDP je tada postao koalicioni partner SNSD-a. Kako gledate na ocjene da ste tim činom pokazali da ste politički očajnici kojima su prije svega bile važne fotelje, a to se ilustruje tezom da u tom momentu uopšte niste bili neophodni SNSD-u da formiraju vlast, jer su imali većinu mandata u NSRS i bez vas?
– Mislim da to ne stoji. Razlog zašto smo se mi tada razišli sa SDS-om jeste njihova nespremnost da se suprotstavimo Pediju Ešdaunu. PDP je podnio ostavke na nivou BiH sa željom da srušimo tadašnji Savjet ministara i da Pedi Ešdaun bude uklonjen iz BiH. Za tu namjeru tada sam imao i podršku određenog dijela međunarodne zajednice. Međutim, SDS nije htio da napusti Savjet ministara, ostali su na svojim pozicijama i spasli su Pedija Ešdauna, a RS je kasnije platila veliku cijenu zbog toga. S obzirom na to da tadašnja struktura SDS-a to nije htjela, ja sam vrlo jasno prestao da im dajem podršku i mi smo se povukli iz koalicije s njima. Tada je stigla ponuda SNSD-a da idemo zajedno i mi smo to probali. Dvije godine smo bili partneri, a kada smo vidjeli da ni to ne ide, mi smo izašli iz Vlade RS. Ponosan sam na tu odluku i mogu da kažem da je PDP jedina partija za koju znam, na Balkanu, ne samo u BiH, koja je sama izašla iz vlasti. Dakle, ta priča o foteljama, to je jedna potpuno šuplja priča i vrlo površna analitika.
Čini se da ste tada za dlaku preduhitrili SNSD svojim izlaskom iz vlasti, odnosno da bi oni vrlo brzo izbacili PDP iz Vlade RS da niste sami otišli.
– Koliko ja znam, bilo je obrnuto, jer je nama više puta rečeno da ne treba da idemo. Dakle, tražili su od nas da ostanemo, ali mi smo bili jasni i sami smo izašli iz vlasti. Sve drugo su spekulacije. To apsolutno nije tačno, jer smo dobrovoljno otišli u opoziciju, a taj period nam je mnogo koristio, prije svega da se riješimo preambicioznih ljudi, koji su svoj smiraj pronašli u nekim drugim partijama.
Kako objašnjavate činjenicu da PDP, u fazi nakon napuštanja zajedničke vlade sa SNSD-om, zajedno sa ostatkom opozicije, ne uspijeva da parira vladajućem bloku u dovoljnoj mjeri da preuzme vlast, iako nacionalna karta, koja je bila glavni adut Milorada Dodika, u najširoj populaciji RS ne djeluje više uvjerljivo kao ranije?
– Realno govoreći, društvo u RS je podijeljeno. Kada pogledate razlike u rezultatima posljednjih izbora, one su minimalne. Na 630.000-640.000 izašlih birača, ja sam pobijedio sa 7.000-8.000 glasova prednosti, a Dodik sa istom takvom razlikom. To pokazuje da je ovo društvo podijeljeno.
Ipak, ispostavilo da je on bio vještiji od vas u postizbornim kombinacijama.
– Jeste, u dijelu za koji je on odgovoran, na nivou RS, a u dijelu u kojem sam ja odgovoran, u Savjetu ministara, ja sam bio vještiji. Dakle, ovo društvo je podijeljeno.
Po kojoj osnovi?
– Teško je to sažeto protumačiti, ali smatram da su većina naših glasača ljudi koji su nezadovoljni ekonomskim tokovima, odnosno ljudi koji su nacionalno jasno osviješćeni, ali ne vide tu vrstu retorike kao jedinu postojeću stvar. Mislim da se uz Dodika svrstavaju ljudi koji znaju da ekonomske prilike nisu dobre, ali imaju strah, jer vjeruju u Dodika kao jedinog branioca RS. Dakle, to je, okvirno, ključna podjela. Zašto mi iz opozicije nismo uspjeli da izguramo našu priču do kraja? Smatram da postoji nekoliko razloga. Jedan razlog jeste činjenica da je bilo mnogo manipulacija na izborima. Pouzdano znam za mehanizam koji je bio u opticaju kada sam se prvi put kandidovao za srpskog člana Predsjedništva BiH i izgubio. Tada je bio veliki broj nevažećih glasova, ali postoje dokazi, mada to nikada niko neće procesuirati, da su tada listići s glasovima za mene vađeni iz kutija, a umjesto njih su ubacivani prazni listići, pri čemu se čak i zna u kojoj štampariji su oni pripremljeni. Dakle, bilo je i političkih manipulacija iako, s druge strane, da ne bismo griješili, moramo priznati da jedan dio javnosti istinski vjeruje da je Dodik jedini koji čuva RS. On je taj ambijent napravio prije svega zloupotrebljavajući javne medije, na kojima mi i ostatak opozicije nemamo šansu da bilo šta kažemo. To je vjerovatno jedan od najeklatantnijih primjera medijske manipulacije na prostoru Balkana. U svakom slučaju, dok god stvarni život ne bude glavna tema za glasače, ovakav oblik političke manipulacije može da bude uspješan. Vjerovatno i mi iz opozicije možemo biti aktivniji. Ipak, ono što mi nikada nismo htjeli jeste vaninstitucionalna borba za vlast, a ja i po prirodi nisam čovjek koji bi nešto radio vaninstitucionalno.
Da li će se takvo opredjeljenje promijeniti nakon vašeg odlaska s funkcije predsjednika PDP-a?
– Došle su nove strukture i snage u PDP-u kojima je, možda, takav oblik borbe bliži i smatraju ga snažnijim. Mislim da je stepen kritičnosti prema SNSD-u sve veći.
Ipak, bez obzira na to, vaša pobjeda u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH predstavlja jedini opozicioni trijumf u izbornim odmjeravanjima sa SNSD-om u posljednjoj deceniji.
– Jeste, ali je izuzetno značajna, jer je, kao i uvijek, najvažnije da se nešto desi prvi put. I zaista, prvi put poslije 10 godina, desio se šok za vladajuću strukturu – da su izgubili izbore, bez obzira na sve manipulacije i sva finansijska sredstva, odnosno sve što su imali na raspolaganju. Zato je ta pobjeda izuzetno značajna i ona pokazuje da će već na idućim izborima stvari nastaviti da se mijenjaju.
Nakon posljednjih izbora, Savez za promjene uspio je da uđe u Savjet ministara BiH. Kako gledate na tezu Emira Suljagića, koji tvrdi da će SZP podijeliti sudbinu DF-a i da će na proljeće 2016. biti zamijenjen SNSD-om u vlasti na nivou BiH?
– Nema ništa od toga, to je jedna potpuno prazna priča.
Može li Fahrudin Radončić biti taj koji će izdejstvovati tu zamjenu partnera u bh. vlasti?
– Ne vjerujem. Ne vidim da će ijedna od partija ući u rizik takve vrste promjene, jer ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi oni to uradili. Zašto bi Radončić afirmisao Dodika? Zašto bi Čović afirmisao Dodika? Zašto bi i Izetbegović afirmisao Dodika?
Često se govori o Čoviću, Radončiću i Dodiku kao svojevrsnoj neformalnoj osovini na nivou BiH.
– To je sve jedna šuplja priča, u kojoj se daje prevelika snaga jednom čovjeku koga tu uopšte nema. Mislim da je to potpuno nerealno očekivati i, iskreno rečeno, time više apsolutno ne želim da se bavim, jer mi je smiješno da gledam sve te silne analize koje su bez osnova. Nema od toga ništa. DF je sam pogriješio, DF je sam napravio grešku izlaskom iz Vlade Federacije BiH. Nažalost, bilo je potpuno logično da se to desi, iako smo mi sa DF-om imali korektnu saradnju. Mi iz Saveza za promjene nismo htjeli da oni budu zamijenjeni, ali to je pitanje odnosa u Federaciji. Što se tiče ovog što pitate, ipak sam ja član Predsjedništva BiH, ipak bi drugačija kompozicija Savjeta ministara podrazumijevala neku vrstu moje saglasnosti kod imenovanja mandatara i sličnih pitanja, tako da smatram da to nije realno, jer ako sam u mnogo težim uslovima na početku uspio u namjeri da bude napravljena drugačija konstitucija Savjeta ministara, onda pogotovo sada nema apsolutno nijedne šanse da se to promijeni.
Na posljednjem saboru PDP-a, kao prvi među ovdašnjim liderima koji je to učinio, povukli ste se s predsjedničke funkcije u stranci. Za vašeg nasljednika izabran je Branislav Borenović. Kako objašnjavate takav potez javnosti nenaviknutoj na mirnu primopredaju unutarstranačke vlasti u bilo kojoj partiji u RS?
– Ja sam, inače, u svom političkom životu radio dosta toga što jedan dio ljudi nije razumijevao, bar ne odmah. Ako hoćete, i moju odluku o toj čuvenoj Kristal banci, koju sam spasao, javnost svojevremeno nije razumijevala. Mislim da sada dobar dio ljudi razumije koji je bio razlog za potez o kojem sam već govorio. Zašto sam donio i ovu odluku. Sebi sam svojevremeno rekao da neću napuštati čelo PDP-a dok ne pobijedimo. Mojom pobjedom uslov za odlazak bio je ispunjen. Ja sam još tri godine u Predsjedništvu BiH, a to je dovoljan period da mogu da pomognem i podržim partiju, ali i dovoljan period da se javnost navikne na novo rukovodstvo. Uvijek sam htio da odem sa čela partije u uslovima kada je partija stabilna i snažna, a upravo to se i desilo. Pokazalo se da je partija bez problema izvršila tranziciju i da je to bilo potpuno prirodno. Nadam da će iza ovoga doći i nova svježina i da će PDP ostati stabilan, jer je bitan za politički život RS. Uz to, politika ne mora da bude pitanje života ili smrti. Ja sam dugo u politici. Kada budem odlazio iz Predsjedništva BiH 2018. godine, ja ću biti punih 30 godina u javnom životu. To je dug period, a prije ili kasnije čovjek previše uđe u rutinu. Mislim da je i PDP-u bila neophodna jedna malo drugačija struktura, tako da smatram da se sve to sada idealno poklopilo. Ponavljam, zaista ne mislim da je pitanje politike pitanje života ili smrti. Meni je bilo važno da se tranzicija desi kada sam ja jak, da bi partija ostala, a ne kada sam slab, jer kada slab lider odlazi sa čela, onda to uvijek znači i raspad partije. Kad jak lider odlazi, onda i partija ostaje stabilna, a tranzicija je normalna. Zato smatram da sam uradio pravi potez i da je to stvar zbog koje će PDP dugoročno imati korist. Osim toga, htio sam i da pošaljem poruku da ima i političara koji i sami znaju kada je vrijeme da idu u sjenu.
Da li je u prvim potezima vašeg nasljednika Branislava Borenovića bilo nesnalaženja? Može li se reći da je on predimenzionirao jedan lokalni slučaj, poput neslaganja s republičkim partnerima iz Saveza za promjene na opštinskom nivou u Kostajnici, te da je zbog toga reagovao na način koji je protumačen kao najava zaokreta prema SNSD-u? Takođe, kako gledate na ocjene da je upravo Borenović u proteklih desetak godina istisnuo iz PDP-a dobar dio ljudi iz osnivačkog kruga partije?
– Smatram da su sve to vrlo pogrešne teze i prazne priče, odnosno prevelike teorije zavjere jednog broja analitičara, ali i stranačkih ljudi. U slučaju koji ste pomenuli bilo je više nego jasno da na lokalnom planu traju potpuno suprotni tokovi od naših dogovora na republičkom nivou. Mi smo i ranije tvrdili da smo spremni svagdje u RS da idemo zajedno sa ostalim strankama iz Saveza za promjene, ali tražimo i adekvatnu ulogu za PDP. Znači, ako SDS ima dva puta više glasova nego PDP i NDP zajedno, onda ne treba da ima tri puta više kandidata za načelnike. Dakle, cilj te reakcije PDP-a bio je da se to pitanje uredi nekim osnovnim pravilima. Smatram da se više nego jasno pokazalo da je PDP opoziciona stranka, da nastavljamo da budemo opoziciona partija, da smo vrlo kritični prema vlasti, da mislimo da se vlast mora promijeniti i da ne vidimo apsolutno nikakvu varijantu u kojoj bismo mi bili dio te vlasti.
Šta očekujete na političkoj sceni RS u 2016. godini? Može li Damoklov mač optužbi za korupciju, koji je svojevremeno bio nadvijen i nad vama, u vidu već završenog sudskog procesa, ovog puta visiti nad drugim političarima u Srpskoj i BiH?
– Taj sudski proces bio je odgovor Pedija Ešdauna na moju želju da on bude smijenjen. Ko to iole bude istraživao, vidjeće da je to bilo tako. Smatram da se u ovom trenutku međunarodne institucije ne bave više tom vrstom pokušaja, bar ne tako direktno kao što je to svojevremeno bilo. Inače, uopšte ne koristim prozivke za korupciju kao metod političke bitke, a mislim da to ne radi ni PDP. Mi govorimo o procesima, nikada nismo govorili “ovaj ili onaj čovjek je kriminalac”. Mi uporno ukazujemo na slučajeve u kojima se, po našem mišljenju, dešavala zloupotreba javnih sredstava, i očekujemo da taj posao rade nadležne institucije. A da li će neko od sadašnjih ključnih političkih ličnosti biti dio te teme, to zavisi od njegovih saradnika.
Imate li nekog konkretnog na umu?
– Nemam, ali metodološki znam kako to izgleda. To je pitanje za odnose unutar porodice. Ako njihovi saradnici budu optuživali te političke ličnosti, onda će toga biti, a ako ne budu, onda ne vjerujem. Dakle, to je stvar porodičnih odnosa.
O Kristal banci i Litvancima
Politička konkurencija period vašeg premijerskog mandata najčešće cinično povezuje s prodajom Kristal banke za evro i dovođenjem Litvanaca u “Birač”, što je kasnije preraslo u finansijski horor i bezakonje.
– Litvance je u “Birač” uveo SNSD.
Oni tvrde da je sve počelo s vama, da ste vi ostvarili početne kontakte s tom ekipom i doveli ih u RS.
– Onaj ko hoće da bude realan, vidjeće da su Litvanci bili u Upravnom odboru “Birča” prije mene, vidjeće da je tender za privatizaciju raspisan i zatvoren prije mog mandata. Dakle, vidjeće da praktično nije bilo izbora. Ja sam godinu dana razvlačio tu odluku, ali nije bilo drugog izbora. Što se tiče Kristal banke, danas se pokazuje koliko je to bio dobar potez. Ista grupa ljudi koja je onda uništila Kristal banku, sada je uništila i Bobar banku, a uvjeren sam da će uništiti i Investiciono-razvojnu banku RS. Isti su to ljudi, ista je to filozofija. Ja sam tada spasao Kristal banku i mislim da je korist zbog očuvanja te banke bila neuporedivo veća nego šteta koju je RS platila gašenjem i likvidacijom Bobar banke, a vrlo lako moguće i Banke Srpske. To samo pokazuje površnost ljudi koji analiziraju te procese. Ja sam pozvao Milorada Dodika: “Nemoj da uništavaš Bobar banku, prodaj je za evro, neka taj ko dođe donese novac i spase budžetska sredstva, ali i pare “Elektroprenosa” i niza drugih institucija.” Ali ne, njima je bilo draže da to unište nego da sačuvaju te pare, a šteta koju su napravili je ogromna.
Mikerević nije bio loš premijer, ali imao je problema s komunikacijom!
Da li ste griješili pri izboru saradnika, posebno onih koji su u ime PDP-a obavljali funkcije u izvršnoj vlasti? Kad vas to pitam, fokusirao bih se na slučaj Dragana Mikerevića, koji je nakon vas bio premijer RS. Da li je on bio najreprezentativnija osoba koju je PDP imao u tom periodu, kada ste slovili za intelektualno kompetentniju partiju i od SNSD-a i od SDS-a?
– Naravno da jeste bilo grešaka u izboru kadrova. Međutim, mislim da bih, u uslovima u kojima sam se tada nalazio, opet uradio isto, bez obzira na kasnije povlačenje Dragana Mikerevića iz PDP-a. To smatram zato što on, u ekonomskoj sferi, nije promijenio osnovnu orijentaciju kojom sam ja išao, već je nastavio da slijedi taj pravac kojim sam ja išao. Mislim da je prema njemu bila izražena pretjerana kritičnost. Njegov osnovni problem bio je taj što nije znao da komunicira s javnošću i objašnjava svoje poteze, a ne u tolikoj mjeri što je nešto konkretno loše uradio.
