Dobitnik Pulicerove nagrade, jedan od najuglednijih britanskih novinara i spoljnopolitički urednik Gardijana, Džulijan Bordžer, ovih dana je objavio knjigu Kasapinov trag (The Butcher’s Trail), o potrazi za optuženima za ratne zločine na prostorima bivše Jugoslavije.
U knjizi koju je, kako kaže, pisao godinama i pripremao još kao ratni izvještač sa Balkana devedesetih, Bordžer iznosi dosad nepoznate detalje o “lovu” na Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Antu Gotovinu, ali i o radu američkih i britanskih špijuna u Beogradu, Banjaluci, Zagrebu, Sarajevu.
Nedeljnik u svom novom broju prenosi priču o letu Slobodana Miloševića za Hag!
Izvori Nedeljnika iz vrha obaveštajnih službi potvrdili su da su brojne Bordžerove informacije autentične, posebno dio koji se odnosi na prisluškivanje, praćenje i saradnju sa srpskim obavještajcima. Iz tog razloga, ovaj časopis prenosi najzanimljivije dijelove knjige “Kasapinov trag”, kako bi se ovaj dio srpske istorije osvijetlio i sa britanske strane.
Poslije dugih pregovora, bivši predsjednik Slobodan Milošević našao se 28. juna 2001. u kombiju praćenom samo jednim mercedesom. Oko 19 časova, stigli su na Banjicu, gdje su ga čekala tri helikoptera, ali i Kevin Kurtis, istražilac Međunarodnog tribunala. Bio je tu i novi ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović, koji je želio da zna koliko će vremena trebati da se Milošević odmah pošalje van zemlje. Kurtis je rekao – 20 minuta.
Mihajloviću je to bilo previše. Ali prava su morala da mu budu pročitana, insistirao je Kurtis. Ovo mora da bude pravo hapšenje, kazao je, sve dok se neko nije dosjetio da predsjednik Vojislav Koštunica uopšte ne zna šta se događa.
Kurtis je izašao da sačeka Miloševića. Haški optuženik je izašao i sa podsmjehom rekao: “Svaka vam čast. Možete da platite ove ljude”, pokazujući na zatvorske čuvare. Upravo će tu, dok je zalazilo sunce, Kurtis pročitati Miloševiću njegova prava i optužnicu.
Bivši predsjednik je igrao neku svoju igru: prekidao je prevodioca tražeći mu cigaretu i raspitujući se gdje je naučio tako dobro da govori engleski. Onda je, na putu do helikoptera, ponovo zastao.
“Znate li da je danas Vidovdan, Srbi”, zapitao je.
Potom se prebacio na engleski.
“Sviđa li ti se ovaj posao”, pitao je Kurtisa. “Šta radiš ovako, u slobodno vreme, kad ne hapsiš nevine ljude poput mene?”
Gledao je Beograd, posljednji put, dok je helikopter preletao preko Save, i potom ponovo tražio cigaretu. Kurtis mu je rekao da pušenje nije dozvoljeno, ali Milošević je pokazao prstom na pepeljaru u helikopteru.
“Ja sam ionako vlasnik ove letelice”, kazao je.
Milošević se raspitivao kuda idu, i kada je čuo da ga put prvo vodi u Bosnu, u Tuzlu, ponovio je “Bosna” gotovo sa prezirom, kao da to nije dovoljno dostojna destinacija za njegovo putovanje.
U Tuzli, u kampu “Eagle”, sačekao ga je poručnik Endi Milani, zapovjednik “delta fors” odreda.
Jedan vojnik ga je snimao, a onda je Slobodan Milošević počeo s njim da razgovara o tome kako je najbolje snimati, koji je najbolji kadar i kako se koristi zum. Najzad je stigao avion, BAE 146 Kraljevskog letećeg odreda, isti onaj avion kojim je tijelo princeze Dajane dopremljeno u Britaniju nakon njene smrti u Parizu 1997. godine.
Sletanje na aerodrom u Ajndhovenu, blizu holandsko-belgijske granice, nije propraćeno fotografijama. Bio je tu samo jedan foto-reporter, iz Haga, ali je zaboravio da stavi film u stari aparat. Istorija tako neće zapamtiti tu fotografiju.
