Vršnjačko nasilje odavno nije u fahu “dječja posla”!

Nasilje djece nad djecom dobilo je zabrinjavajuće razmjere i u BiH.

Javnost u Republici Srpskoj i Federaciji BiH dugo je živjela u uvjerenju da je riječ o fenomenu koji je prisutniji u inostranim, eventualno i domaćim filmovima, nego u stvarnom životu, ali već godinama vijesti o brutalnostima čiji su akteri maloljetnici sve češće stižu iz našeg neposrednog okruženja, a ne samo s udaljenih adresa.

Vršnjačko nasilje pogrešno je tretirati kao “dječja posla”. Problem je postao i te kako ozbiljan, do te mjere da je posljednji trenutak da se u rješavanje ove mračne teme što aktivnije uključe socijalni radnici, pedagozi, roditelji, a posebno nadležne institucije. Dosadašnji napori nisu dovoljni, upozoravaju stručnjaci, koji poručuju da je vrijeme da se građani probude i shvate da okretanje glave od dječjih nevolja nikome ne donosi dobro, jer sva prljavština koja se gura pod tepih eksplodira u lice jednog dana.

Opravdani razlozi za roditeljski strah kulminirali su nakon samoubistva Mahira Rakovca, četrnaestogodišnjeg dječaka iz Sarajeva izloženog konstantnom zlostavljanju u osnovnoj školi koju je pohađao. Taj strašni slučaj ukazao je na još jednu dimenziju ovog problema – na potrebu da direktori, psiholozi i socijalni radnici imaju mnogo veći uvid u dešavanja u obrazovnim ustanovama. Umjesto što troše dragocjeno vrijeme na međusobna prepucavanja, kako su istakli brojni roditelji, vodećim ljudima osnovnih i srednjih škola prioritet bi trebalo da bude briga o djeci i njihovim međusobnim odnosima u dvorištima, na pauzama, čak i u toaletima.

Takođe, tu je još jedan nivo, važan za razumijevanje modela prevencije vršnjačkog nasilja.

– Kako je moguće da se ozbiljno radi na razvijanju socijalnih vještina kod djece i suzbijanju vršnjačkog nasilja, kada u školama nemamo socijalne radnike ili kada u ustanovama sa 500 i više učenika imamo jednog psihologa ili pedagoga. Da ne govorimo o tome da se nastavni kadar mijenja svake godine, a i u takvim okolnostima najčešće je riječ o ljudima koji su nedovoljno ili uopšte nisu osposobljeni da prepoznaju i adekvatno reaguju na vršnjačko nasilje – rekla je direktorka Udruženja “Zemlja djece” iz Tuzle Mirsada Bajramović.

Nedavno je i neformalna grupa socijalnih radnika napisala otvoreno pismo o problemu vršnjačkog nasilja. U ime te grupe, potpisala ga je Gorana Panić.

– Samoubistvom četrnaestogodišnjeg Mahira prekršeno je zlatno pravilo ćutanja i nezamjeranja u BiH, koje je preraslo u politiku nedjelovanja. Još jednom je učinjeno vidljivim da “dječja posla”, odnosno ignorisanje i minimalizovanje vršnjačkog nasilja, kao i igre “žmirke” i “pokvarenih telefona” u vaspitno-obrazovnom sistemu i između institucija, neko plati životom. Ovaj put platio je Mahir. Vršnjačko nasilje životom su platila i neka druga djeca, pa zakone, nažalost, nazivamo po mrtvoj djeci. S obzirom na to da u BiH nema pouzdanih i sveoubuhvatnih podataka o ovom problemu, pojedinačni slučajevi sa tragičnim ishodom iznova izazivaju šok, nevjericu i poricanje u javnosti – stoji u pismu.

Dodaje se i da na roditeljima djece žrtava nasilja ostaje najveći teret, jer se sve obično uokviri u “porodičnu tragediju” i “nesrećan slučaj”, bez relacije sa društvenim miljeom u kojem se to desilo i bez mobilizacije šire populacije da traži pravdu i protestuje protiv nasilja. Ova grupa socijalnih radnika ističe da su javne ispovijesti roditelja tu i da nas podsjete da je privatno pitanje, u stvari, javno pitanje.

U ovom, ali i drugim sličnim slučajevima, prvo mediji objave priču, zasnovanu na kratkoj faktografiji i najčešće lišenu analize, a onda slijedi reakcija javnosti. Nažalost, u skladu s intenzitetom te reakcije, u zavisnosti od toga da li je ona glasna ili tiha, postupaju i nadležni. Obično su to, smatraju stručnjaci, površne odluke, kritike i obećanja. Potrebno je što hitnije otvoriti tu Pandorinu kutiju sa problemom vršnjačkog nasilja i naći adekvatna rješenja.

Savjetodavna linija za djecu “Plavi telefon”, koja djeluje u okviru banjalučke nevladine organizacije “Nova generacija”, pokrenula je ponovo kampanju promocije rada linije i podizanja svijesti javnosti o problemu nasilja nad djecom. U toku februara i marta na 20 bilborda i sitilajt plakata biće reklamiran rad linije, radi informisanja što većeg broja djece i odraslih o postojanju i svrsi rada “Plavog telefona”, čiji je broj 080/05-03-05. Isto tako, biće organizovane i ulične akcije, a biće snimljen i film o temi vršnjačkog nasilja koji će se distribuisati putem interneta.

Riječ je o anonimnoj liniji, tako da svako ko ima informaciju o tome da je neko dijete ugroženo, može da pozove broj “Plavog telefona” i da te informacije prenese bez otkrivanja vlastitog identiteta. Prijava sa relevantnim informacijama biće poslata nadležnim institucijama, čiji će predstavnici izaći na teren i ispitati situaciju. Da bi javnost znala da postoji i ova mogućnost, važno je da informacija o radu linije dopre do što većeg broja ljudi, kažu iz udruženja “Nova generacija”, u čijem sastavu djeluje “Plavi telefon”.

– Djecu je važno ohrabrivati za nenasilne i društveno prihvatljive reakcije kada je u pitanju vršnjačko nasilje, da im se razvija kritičko mišljenje i vještine koje će im pomoći da ne dođu, prije svega, u situacije da budu žrtve nasilja, a ako se to ipak desi, da znaju na koji način, gdje i kome mogu da se obrate za pomoć i podršku. Važnu ulogu u ovom segmentu imaju roditelji koji svojim vaspitnim stilom formiraju kod djece način na koji će se ophoditi prema sebi i svijetu oko sebe – rekla je Bojana Delibašić Bijelić, socijalna radnica u “Novoj generaciji”.

Ona smatra da nije dovoljno držati samo edukacije o nasilju i problemu nasilja, ali ni donošenje raznih zakona, protokola, strategija i sličnih dokumenata.

– Sve je to potrebno i dobrodošlo, ali nije dovoljno. Neophodna je brza reakcija institucija u slučaju nasilja, preventivno reagovanje, praćenje stanja kod djeteta kada se utvrdi ili čak posumnja da nasilje postoji, ažurnost profesionalaca i bolja uvezanost institucija i porodice – dodaje Bojana Delibašić Bijelić.

Koordinatorka “Plavog telefona” Snežana Jondža ističe da je pitanje bezbjednosti djece tema za sve ljude koji dijele odgovornost za njihovu sudbinu, pogotovo ukoliko postoji informacija da je dijete ugroženo, a izostane reakcija.

– Posljedice mogu biti veoma tragične, poput samoubistva djeteta, ali i veoma snažne, a ne toliko vidljive, kao što su bol, tuga, potištenost djeteta, zatvorenost, samopovređivanje, loše mišljenje o sebi, gubitak povjerenja prema drugima i još mnogo drugih signala. Svjedoci smo i toga da javnost najčešće okreće glavu, zbog toga što ljudi smatraju da je to problem nekoga drugoga ili zato što se plaše za svoju bezbjednost – kaže Snežana Jondža.

Tek kada je “eksplodirao” slučaj dječaka Mahira, uslijedile su snažne reakcije javnosti. Građanima su se obraćali predstavnici svih nivoa vlasti, ali i ombudsmani, razni stručnjaci, udruženja, novinari i blogeri. Mnogo toga je, nažalost, ostalo u domenu lajkova i šerova na Fejsbuku.

– Na društvenim mrežama zabilježeni su izrazi empatije i solidarnosti, kao i lajkovi, ona vrsta internet podrške koju je danas najlakše dati, jer ne zahtijeva mnogo vremena i uključivanja. Međutim, bilo je i govora mržnje i poziva da se nasiljem odgovori na nasilje. Kada društvena zajednica na složeni problem vršnjačkog nasilja odgovara stihijski, uz prethodno ignorisanje, zanemarivanje ili minimalizovanje, problem ne iščezava iz društvene realnosti. Izvjesno je da promjenu nećemo postići ni ovaj put. Vjerovatno možemo očekivati neko tehničko rješenje kao, na primjer, postavljanje video-nadzora u škole. Šta drugo i očekivati, kada se i nizu drugih problema u BiH ne pristupa s ciljem pronalaska održivog rješenja, nego s namjerom da se stvari privremeno “poprave” i učine više “upravljivim” – stoji u pismu grupe socijalnih radnika.

Ali, šta je onda rješenje? Ove dileme svjesni su i potpisnici citiranog pisma, pa se ne zadržavaju samo na konstatovanju problema. Ta grupa socijalnih radnika smatra da stručnjacima i pozitivnim primjerima borbe protiv vršnjačkog nasilja treba dati više prostora u medijima, te otvoriti mogućnost da se socijalni radnici, psiholozi i pedagozi aktivnije uključe u rješavanje problema. Socijalni radnici u vaspitno-obrazovnim ustanovama trebalo bi da sprovode preventivne mjere, a roditelji mogu više da učine zajedno u dijalogu s drugom djecom i roditeljskim udruženjima.

– Ni nastavnici, ni pojedini stručni radnici u školama ne mogu to sami, ali udruženim djelovanjem mogu da urade više u interesu djece i realizaciji dječjih prava u školskoj svakodnevici. Zato je važno da se i sami stručnjaci odupru pretjeranoj birokratizaciji nauštrb direktnog rada s ljudima – zaključuju socijalni radnici, potpisnici otvorenog pisma.

Od kada je otvoren “Plavi telefon”, u februaru 2013. godine, pa do danas, primljeno je 1.120 poziva, od čega su se 92 savjetodavna poziva ticala određene vrste nasilja nad djecom, a od tog broja 32 poziva odnosila su se isključivo na vršnjačko nasilje.

– U ovim pozivima uglavnom su vođeni razgovori o emocionalnim posljedicama nasilja, o tome kako da  konfliktne situacije budu riješene, na koji način da djeca o tome razgovaraju sa roditeljima ili nastavnicima, kako da se na nenasilan način suprotstave nasilnicima, kao i o emocionalnom nasilju koje djeca proživljavaju od vršnjaka. Ni u jednom od ova 32 poziva djeca se nisu odlučila da prijave nasilje, u smislu slanja prijava nadležnim institucijama – rekli su u UG “Nova generacija”, dodajući da je ova besplatna linija otvorena za djecu iz cijele BiH i dostupna svakog radnog dana između devet i 17 časova.

Press