Željko Cvijanović, jedan od najpriznatijih političkih analitičara iz Srbije i glavni i odgovorni urednik portala “Novi standard”, prognozira da predstoje teški dani svim balkanskim zemljama koje NATO, prema njegovim riječima, još nije zgazio svojom čizmom.
U intervjuu za Press Cvijanović tvrdi i da je priča o tome da su Zapad i SAD, navodno, odustali od uplitanja u “balkanska pitanja” potpuno neutemeljena, te da je “srpska zastava na Vrbasu trn u oku američkih stratega”, koji se, kako ističe, neće smiriti sve dok od Republike Srpske ne naprave praznu ljušturu.
– Mjeru povratka SAD na Balkan i ovaj put mjerićemo stepenom njegove destabilizacije – kaže Cvijanović.
Šta je motivisalo premijera Srbije Aleksandra Vučića da zakaže prijevremene izbore? Da li je to namjera da se “riješi” socijalista i još više učvrsti vlast svoje stranke, legitimna želja da provjeri raspoloženje građana ili, možda, nešto treće?
– Ideja o izborima, uvjeren sam, nije proizvod Vučićevih odnosa s opozicijom i narodom, već sa strancima. Naime, kad je postao svjestan da će ga stranci slabiti po svaku cijenu, termin za izbore u aprilu bio je posljednji koji je mogao da izabere sam jer bi mu svaki kasniji izabrali stranci. Naravno, po pravilima Viktorije Nuland, koju na djelu vidimo u Makedoniji i koja će duboko podijeliti i destabilizovati tu državu. Ista pravila gledaćemo u Crnoj Gori i, ako krene po zlu, u Republici Srpskoj. Drugo je pitanje za koje će vrijeme poslije dobijenih izbora Vučić kupiti sebi mir na političkoj sceni.
Možete li prognozirati koliko “mirnog vremena” Vučić sebi kupuje raspisivanjem ovih izbora?
– Veoma malo. U prethodnoj godini započeo je odlazak Mila Đukanovića, napadnuti su Dodik i Gruevski, obruč se steže i oko Vučića. Teški, preteški dani čekaju ovaj dio
Postoji li, u ovom trenutku, opozicija u Srbiji koja bi mogla da ugrozi Vučića i SNS?
– Ako samo gledamo političke stranke, odgovor je “ne”. Ali, ako se gleda cijela partijska, medijska i NVO infrastruktura, uz jasno opredijeljenu petu kolonu u vlasti i javnom životu, a posebno sposobnost Zapada da u Srbiji provodi i obavještajno-informativne, pa i terorističke akcije, moć opozicije ne smije se potcjenjivati na ovim izborima, a posebno poslije njih. Kad je riječ o opoziciji, uvjeren sam da će jedno od ključnih pitanja izbora biti kvalitet onog njenog dijela koji će u parlament ući na pozicijama desno od Vučićevih.
Šta ako dođe do ujedinjenja “desnih” i “lijevih” protiv Vučića?
– Ako na tom polju prevladaju snage koje neće imati problem da se udruže sa prozapadnom opozicijom – Demokratskom strankom i njenim derivatima – tad će postojati realna opasnost da politički proces u Srbiji krene unazad. Ako prevladaju snage koje će na svom programu snažno pritiskati Vladu, ali se neće udruživati sa DS-om, Srbija će imati šansu da politički proces stabilizuje, možda čak i osvoji dio velikog političkog prostora koji danas kontrolišu stranci i peta kolona. Veoma je važno pitanje da li će današnji deklarativni zagovornici nacionalne politike djelovati stabilizujuće ili destabilizujuće, naravno, u odnosu na državu.
Još sredinom prošle godine mogli su se čuti stavovi pojedinaca o tome da nam se bliži “balkansko proljeće” te da gotovo istovremene krize u Makedoniji, Crnoj Gori, na Kosovu, kao i konstantna kriza u funkcionisanju BiH, nisu slučajne. Da li je Zapad, prvenstveno SAD, “digao ruke” od Balkana, kako neki tvrde, ili su interesi zapadnih sila i dalje snažno prisutni u ovom dijelu svijeta?
– Priča da su SAD digle ruke od Balkana i da je Balkan za njih beznačajan jednake su pričama da đavo ne postoji. Naime, takve priče širi sam đavo. Na taj način, zapadne sile odgovornost za događaje koje same kreiraju prebacuju na lokalnu političku klasu i narode. Činjenica je da su SAD u jednom momentu bile više zaokupljene drugim regionima, dok je Balkan bio dat na operativno upravljanje EU. Ali, događaji u Ukrajini i na Bliskom istoku te prodor ruskog uticaja na Balkan i slabost EU da mu se suprotstavi doveli su do toga da SAD ovdje pojačaju svoje operativno prisustvo, proglašavajući Balkan, poput Bajdena, “nezavršenim poslom”.
Čini se da je i uticaj Rusije sve prisutniji na ovim prostorima.
– Problem je što, kad Rusi grade svoj uticaj na Balkanu, oni to čine energetikom. Nijemci ga grade na ekonomiji, doduše kolonijalnoj, a SAD na svom vojnom, obavještajnom, pa i terorističkom prisustvu. Da bi Makedonija bila federalizovana, svaka makedonska nacionalna ideja u njoj mora biti satrta, a to neće moći bez novih sukoba. Ulazak Crne Gore u NATO neće biti linearan i lak proces, i otuda prisustvujemo zamjeni Mila Đukanovića liderima za koje je i on “suviše Srbin”. Srbija je najveći i najslađi NATO zalogaj na Balkanu i, iskreno, ne vidim kako se ona može naći u tom društvu bez daljeg komadanja i građanskog rata.
Može li Srbija da balansira između EU i Rusije? Da li je potrebno praviti izbor i kakav bi on, po vašem mišljenju, trebalo da bude?
– To je lažna dilema. Ne postoji izbor između EU i Rusije. Ali, postoji balans između NATO-a i državne samostalnosti, gdje nas u prvo utjeruju SAD, a za drugo nas podržava Rusija. Otuda je dosadašnji balans Vučićeve vlade – inače najbolje što je ona uradila do sada – počivao na dvije premise. Prva je da Srbija ne smije da učini ništa što bi izazvalo SAD, uključujući i kategoričko “ne” NATO-u. Druga je da Srbija ne smije da okrene leđa Rusiji, inače bi zauvijek mogla da se oprosti od ideje državne samostalnosti. Vučić očigledno namjerava da nastavi da balansira, iako je prostor za to sve manji, posebno poslije najave o naoružavanju Hrvatske balističkim raketama i primjerenog srpskog odgovora – zahtjeva Rusiji za naoružavanje Srbije.
Izvrstan ste poznavalac političkih prilika u RS i BiH. Vjerujete li da postoji tajni plan, finansiran i osmišljen u određenim stranim centrima moći, za nasilno rušenje aktuelne vlasti u RS?
– Nije važno u šta ja verujem, ali kad na putu do Banjaluke, kao prošle sedmice, vidim na ulicama policijske specijalce sa dugim cijevima, koji su tamo zbog mogućnosti da predsjednik RS bude uhapšen kao posljednji kriminalac, ja vidim da se takav plan odvija, i to je van svake sumnje.
Kako komentarišete žestoki politički sukob između vlasti i opozicije u RS?
– Kao veliku nesreću u najavi. Uoči izbora 2014. vjerovao sam da je “velika koalicija” rješenje za RS, ali sam previdio dubinu podjela u političkoj klasi. Tokom prvog Dodikovog mandata na čelu Vlade, krajem devedesetih godina, bio sam veoma kritičan prema njemu, ali danas, još svjestan njegovih nedostataka, moram da konstatujem da je on izrastao u figuru jake geopolitičke vizije i velikog operativnog i simboličkog potencijala. Rušenje Dodika, posebno ako bi se ono odvijalo na ulici ili uz pomoć nje, dovelo bi RS na ivicu i želim da vjerujem da o tome u RS niko ne razmišlja.
Da li se u Srpskoj zaista mogu koristiti teze o “izdajnicima” i “lopovima”, koje su postale sastavni dio svakodnevnog vokabulara predstavnika suprotstavljenih političkih opcija u RS?
– Ovdje se vrijedi podsjetiti najvećeg dostignuća “otaca Srpske”, koje je ležalo u činjenici da su uspjeli da 1992. godine okupe narod na otpor i da u ratu za Srpsku nisu učestvovali ni “partizani” ni “četnici”, ni “reformatori” ni “konzervativci”, pa ni “izdajnici” i “lopovi”, već su učestvovali i žrtve dali Srbi. Dok postoji taj kapital, postojaće i Srpska. Ako njega nestane, nestaće i Srpske. Čuvanje tog legata “otaca Srpske” prvorazredna je istorijska odgovornost sa kojom se suočava politička klasa u Srpskoj danas.
Da li su vanredni izbori u RS moguće rješenje krize? Kome bi, po vašem mišljenju, takvi izbori više odgovarali, SNSD-u ili Savezu za promjene?
– Stranačke kalkulacije kratkog su daha i ono što se danas za nekog čini dobrim već sutra će se pokazati greškom. Vanredni izbori mogli bi da budu od koristi Srpskoj pod uslovom da budu pametno provedeni, odnosno da proizvedu neki novi politički kvalitet, kao što bi i Dodiku mogli da pomognu kao izlazna strategija za pomalo brzopleto najavljeni referendum. Polazeći od činjenice da za RS danas nikako nije dobro da Dodikovu poziciju dovodi u pitanje, moram da konstatujem i to da njegova stranka niti dijeli njegovu geopolitičku viziju, niti je u stanju da prati i podrži njegov simbolički kapacitet. Zato vjerujem da bi rješenje moglo da donese to ako bi Dodik raspisao izbore ne izlazeći na njih kao lider SNSD-a, već okupljajući oko sebe nešto poput širokog narodnog fronta.
Na kojim bi ideološkim temeljima bio formiran takav front?
– Taj front bio bi formiran na jednom veoma jednostavnom, svima razumljivom dokumentu od nekoliko tačaka, koje bi se odreda ticale obezbjeđenja opstanka RS, političkog i ekonomskog, u veoma kritičnim mjesecima i godinama koje slijede. U tom dokumentu, naravno, nalazila bi se i sva potencijalna referendumska pitanja, od pravosuđa do Dana RS. Taj dokument, sa simboličkim značenjem Lazareve kletve, ponudio bi i SNSD-u, ali i SDS-u i svim drugim strankama i političkim grupama da pod istom zastavom i na istoj listi narodnog fronta izađu na izbore. Posljednjom tačkom tog dokumenta Dodik bi se obavezao da će raspisati “normalne” izbore čim neposredna opasnost po RS prođe, recimo za dvije godine. Ukoliko bi zaista želio da investira u povjerenje svih za tako nešto, mogao bi i da obeća da se na sljedećim “normalnim” izborima neće kandidovati. Time bi i on i RS ostvarili dva velika dobitka.
Na šta konkretno mislite?
– Prvo, onima kojima bi bilo teško da to prihvate neće biti lako ni da odbiju, preuzimajući odgovornost za odsustvo nacionalnog jedinstva. Drugo, svaki sljedeći srpski lider imao bi težak domaći zadatak da se sa Dodikom takmiči u čuvanju Srpske, umjesto što se danas takmiče u davanju ustupaka strancima, za koje vjeruju da ih mogu dovesti na vlast. Ako vam sve to izgleda naivno, moraću da se vratim na ono što sam već rekao. Ako imamo ujedinjenu Srpsku i ujedinjenu Srbiju, šanse naših neprijatelja mnogo su manje jer su im resursi za rušenje naših država danas ograničeniji nego prije 20 godina. Ako nas podijele, a upravo to rade, tada sami postajemo njihov besplatni budalasti resurs za razbijanje i RS i Srbije.
Insistiranje na miru biće moralni kapital u sukobu!
Koliko zvanični Beograd može da učini na stabilizaciji političkih prilika u RS i BiH?
– Sve dok Beograd daje bezuslovnu podršku RS, a ne smije ni zrno manje od toga, i dok u isto vrijeme uporno pruža ruku pomirenja Bošnjacima, on ostaje faktor stabilizacije. Ako bošnjačke elite – inače, za razliku od naroda, gotovo beznadežno proamerički orijentisane – odbiju ruku Beograda, naše današnje insistiranje na miru biće sutra naš veliki moralni kapital u sukobu. Ne dao bog da se to dogodi, ali i o tome moramo misliti.
