U selu Grizime, udaljenom pet kilometara od centra Kosovske Kamenice, bez majke, vršnjaka i svega onog što znači bezbrižno djetinjstvo, živi četvoro malenih Đokića, kojima je pomoć dobrih ljudi prijeko potrebna.
U trošnoj kući, koja više liči na zapuštenu ostavu, odrastaju sedmogodišnja Andrijana, četvorogodišnja Anica, trogodišnji Milan i Mihajlo kojem su tek dvije godine.
Da nesreća ne bira ni mjesto, ni vrijeme, pa ni godine, dokaz je ovo četvoro mališana koje je majka ostavila prije nepune dvije godine. Brigu o njima vodi otac Srba i njegova dva brata.
– Preudala se. Najteže mi je to što se udala tu u susedno selo i što od dana kada je otišla nijednom nije ni pokušala da vidi decu – priča Srba.
Najmlađi Mihajlo ne pamti majku, imao je svega dva mjeseca kad je ona otišla, a majčinog krila ne sjećaju se ni Anica, ni Milan ni Mihajlo. Najstarija među njima Andrijana s vremena na vrijeme pita oca kada će i hoće li se majka vratiti.
Majka im najviše nedostaje pred spavanje i kad im je teško, a takvih trenutaka je i previše u odnosu na to koliko ova mala leđa mogu ponijeti kroz život.
– Znaju po pola sata da plaču i dozivaju majku. Ne mogu da ih uspavam, jer, ipak, majka je majka – skoro kroz suze govori Srba.
Njegova djeca ne trpe za golo parče hljeba, a Milan i Mihajlo ne piju mlijeko, pa im sestra Andrijana svakodnevno priprema čaj i sipa u flašice pred spavanje.
– Ona im je zamenila majku. Bez nje i njenih pesmica neće da spavaju. Ona ih često sama kupa i oblači. Sve već zna da radi s decom – priča Srba, ponosan na Andrijanu, koja je sa svojih sedam godina morala odrasti i biti očeva desna ruka.
Na Đokiće su zaboravili svi izuzev socijalnih radnika koji s vremena na vrijeme svrate do njih kako bi pravdali pomoć koju Srba prima kao samohrani roditelj. Žive u polusrušenoj kući, oslonjenoj na šumu iz koje, kako veli Srba, svakodnevno dopire žagor, pjesma i vika albanskih dječaka i djevojčica.
Čitav svijet malenih Đokića je blatnjavo dvorište po kome gacaju u čizmicama, ali najviše vole da se igraju u započetoj novoj kući.
– Dečja mašta i san postaju stvarnost. Svako od njih kaže ovo je moja soba, ovde ću ja spavati – prenosi njihove riječi Srba, dok i sam mašta o toplom domu sa kupatilom.
Novu kuću Đokići su započeli prije dvije godine kada su dobili donaciju od Ministarstva za zajednice i povratak, ali nemaju novca za nastavak radova. Njihova sudbina je neizvjesna, jer se straćara, koju nazivaju domom, svakog trenutka može srušiti. U selu Grizime sve do 1999. godine živjelo je stotinu Srba sa dvadesetak mališana. Danas, jedino iz kuće porodice Đokić dopiru dječiji glasovi, a najčešće plač.
Predsjednik Odbora iz RS za pomoć Srbima na Kosovu i Metohiji Milorad Arlov pozvao je sve dobre ljude da pomognu ovoj djeci. On je rekao da je upoznat sa primjerima na Kosmetu gdje majke, koje imaju više djece, zbog teškog života napuštaju i ucjenjuju muževe koji hoće da ostanu na srpskoj grudi.
Žiro-račun
Sudbina ovih mališana sada je u rukama ljudi dobre volje. Svi oni u RS koji žele i mogu da pomognu mogu se obratiti Odboru za pomoć Srbima s Kosmeta ili uplatiti novac na žiro-račun 555-10000186096-12 sa naznakom “Pomoć porodici Đokić na Kosovu i Metohiji”.
Nekoliko desetina ljudi javilo se s namjerom da pomognu hrabrim malim Đokićima. Među njima i porodica predsjednika Građanske inicijative “Srbija, demokratija, pravda” Olivera Ivanovića.
