Emil Tedeski, vlasnik Atlantik grupe, godinama je pokušavao da uđe u košarkaški klub Cibona, ali nije uspio. Tedeski, čija grupa drži brendove poput Argete, Cedevite, Kokte, Soko Štarka, odlučio je 2010. da novac usmjeri u maleni zagrebački klub koji je promijenio ime u Cedevita.
Epilog je poznat: Cibona danas grca u dugovima i na ivici je opstanka, dok Cedevita igra Evroligu. Drugačijim putem išao je Nebojša Čović, čija dugogodišnja želja je bila preuzimanje Crvene Zvezde. Nakon brojnih spekulacija o fuziji njegovog FPM i Zvezde, to se desilo 2011. nakon što je od Zvezde ostalo samo ime i gomila dugova koji su ugasili klub.
Pravni subjekat FMP je preuzeo Zvezdino ime i nešto stare uprave, i uz politički blagoslov vlasti ovaj klub se podigao do 16 najboljih klubova u Evropi. Čović nije htio ići težim putem kojim je krenuo Tedeski. Znao je da sam brend Zvezde vuče za sobom navijače, podršku medija i sponzore, kako iz praivatnog, još više iz javnih preduzeća.
Nakon tranzicije, sportski klubovi su svoj status društvenih organizacija iz socijalizma zadržali preko statusa udruženja građana. Oni najslavniji opstajali su uz pomoć političkog uticaja koji se preko njih udvarao navijačima, novca države i javnih preduzeća, te malverzacija sa prodajom igrača. Splet tih interesa uslovio je da je prelazak na sistem poslovanja klubova u Evropi bude odgađan decenijama. Evropa je otišla dalje, pa su za fudbalske klubove iz regiona bauk postali i klubovi sa Kipra, Moldavije, Kazahstana…
Iako je fudbal jedini sport u kome se može govoriti o nekoj zaradi za vlasnika, privatnih klubova u regionu je malo. Privatizacija naslavnijih imena, sa najviše sa najviše navijača, i dalje je tabu tema. Najslavniji klub koji je dobio vlasnika sa prostora bivše Jugoslavije je FK Sarajevo. Izmjenom statuta 2013. uprava kluba omogućila je da njegov vlasnik postane malezijski milijarder Vinsent Tan, koji je vlasnik i premijerligaša Kardifa. To se odrazilo na ozbiljnost kluba koji je učvrstio poziciju u BiH, i čeka ozbiljniji izlet u Evropu.
Privatni klub je i Olimpik sa Otoke, čiji praktični vlasnik Nijaz Gracić nije „dobio priliku“ u dva najslavnija kluba u Sarajevu. Olimpik je pri tome interesantan primjer kluba koji ne duguje ni državi ni igračima.
U Srbiji jedini klub koji nema upravu i u potpunosti je privatni je Čukarički. Nakon što je kupljen u stečaju, klub je stigao do evropskih takmičenja i osvojenog kupa Srbije.
– Uprave koje se stalno menjaju i nemaju odgovornosti ne vode nigde. Treba davati, a ne uzimati. Fudbal je skupa igra. Oni koji hoće da se bave time, moraju nešto da daju – kaže Uroš Janković, jedan od glavnih operativaca Čukaričkog.
Stadion Čukaričkog je obnovljen po evropskim standardima, ali je ostao u vlasništvu države. U klubu je tražen model ugovora koji će biti uzor ostalim klubovima, a da imovina poput stadiona ostane državna. Drugim riječima, nije moguće da se nakon gašenja kluba na mjestu stadiona napravi stambeni blok.
– Oni bi svi da uzmu stadion, da uzmu zemljište. Ne može. Sutra ako ne bude više Čukaričkog taj kompleks, to nešto lepo će ostati Čukaričanima. To je najpoštenije – tvrdi Janković.
Privatluk se bolje primio u drugim, neisplativijim sportovima. Tako je jedan od najvećih evropskih košarkaških menadžera Miodrag Miško Ražnatović našao svoj interes da osnuje KK Mega. Mladi igrači pod njegovim ugovorom se tu razvijaju, stariji koji ne nađu angažman igraju tu i ne ispadaju iz forme. Za samo par godina Mega je došla u vrh regionalne lige, a privlačna je i sponzorima, te pridobija navijače u Sremskoj Mitrovici.
Ipak, najinteresantnija je priča hokejaškog kluba Medveščak iz Zagreba. Iako nije privatni klub, od kako je počeo funkcionisati na taj način, bilježi uspjehe. Ovaj klub u sportu koji nije imao neku posebnu tradiciju na ovim prostorima, preko regionalnih liga sa slovenačkim i austrijskim klubovima dogurao je do takmičenja KHL, najsnažnije svjetske lige posle sjevernoameričkog NHL, i konkurencije klubova iz Rusije, Bjelorusije, Finske, Slovačke…
Savremenim pristupom marketingu učinili su da njihova svaka utakmica bude događaj koji je „in“ i bez problema znaju popuniti 15.000 mjesta zagrebačke Arene. Medveščak je u vrijeme svog uspona donio odluku da neće tražiti finansijska sredstva od grada Zagreba, kao što to rade „crne rupe“ Dinamo i Cibona.
– Uvijek smo razmišljali na način da sponzore tražimo na tržištu, a ne da zavisimo o pomoći države i grada kao neki drugi klubovi. Mi smo izašli iz tog socijalističkog poimanja sporta, shvatili smo da je sport istovremeno i biznis. Kod nas su mnogi klubovi još naučeni da država nešto mora dati, a zašto bi morala? Mogao sam kupiti najbolji ferari, kuću na Pantovčaku ili financirati prvih godinu dana u EBEL. Odabrao sam ovo treće. U početku sam riskirao, jer da nije prošlo, na kraju bih izbrojio svoj novac i platio dugove, te rekao zbogom. Svi koji ozbiljno krenu u neki klub moraju na početku biti spremni uložiti svoj novac – kaže Damir Gojanović, predsjednik Medveščaka.
Kada su se iz regionalne lige izdigli do KHL, bilo je potrebno deset puta više sredstava, ali pomoć od zagreba nisu imali – bili su kategorizovani niže od fudbalskih drugoligaša, a ne kao vrhunski klub. Nisu imali podršku ni da mogu kompenzovati nastupe u zagrebačkoj Areni, pa su se odlučili da igraju u Ledenoj dvorani, uz jeftinije ulaznice.
