Banjalučki pjesnik Gavrilo Stević prvi put za medije otkriva kako je, ratujući u Luganskoj Narodnoj Republici, učestvovao u stvaranju Novorusije. On objašnjava zašto su propagandne borbe u Donbasu, proruskoj regiji na istoku koja želi da se osamostali od Ukrajine, jače od vojnih, a prenosi nam i šta su mu govorili ukrajinski zarobljenici i kakve pouke možemo da izvučemo iz tamošnjeg sukoba.
– Želju da odem u Ukrajinu imao sam još u proljeće 2004. godine, kada se tamo dešavala tzv. narandžasta revolucija, a lijepa Julija Timošenko bljuvala takvu vatru protiv Rusije da bi je se postidio najgrđi slovenski dušmanin. Za mene kao Jugoslovena, panslavistu i humanistu to nije bilo prihvatljivo. Međutim, otišao sam u Lugansk tek deceniju poslije, uz pomoć kozačkih udruženja i u sastavu družine četnika pod komandom Bratislava Živkovića. Oni su malo ranije boravili na Krimu, kada se to poluostrvo poslije referenduma odvojilo od Ukrajine i priključilo Rusiji – prisjeća se Stević.
On pamti da su iz Beograda u Novorusiju stigli u julu 2014. godine i ubrzo se priključili kombinovanoj kozačkoj jedinici iz Dona i Krasnodara.
– Osim nas, bilo je i vojnih profesionalaca iz Moldavije, čak i jedan Kurd. Cijela dva mjeseca bili smo pod artiljerijskom vatrom, čuvajući bitne strateške položaje u stepama koje presijeca jedan gasovod. Bilo je borbi, ali ne tako strašnih kako je u medijima predstavljano. I Rusi su nas “štedjeli”. Bilo im je drago što smo tu sa njima. Jedini negativan odnos prema nama pokazivali su ljudi sa Kavkaza i Čečeni, koji su muslimani – kaže Gavrilo.
Miješani brakovi
Ovaj srpski rodoljubivi pjesnik, koji piše i na ruskom jeziku, tvrdi da je u Lugansku zatekao i ruske dobrovoljce koji su ratovali u Bosni.
– Bio je i poznati Igor Strelkov. U početku, sve do našeg odlaska, nije bilo pravog rata, osim snažnih artiljerijskih duela. Naime, između Dona i Dnjepra nalaze se vjekovna ruska i ukrajinska kozačka naselja. Mnogo je miješanih brakova i ljudi su rodbinski povezani s obje strane granice. Čak je postojala takva tolerancija zaraćenih strana da, na primjer, Rus skine uniformu i ode u ukrajinsko naselje kod svoje žene Ukrajinke. U bolnici sam susretao ruske i ukrajinske ranjenike da se zajedno liječe, a tada smo čak slali žene u Kijev da vidimo kakvo je tamo raspoloženje. Ponoviću, dok sam bio tamo, nisu tučeni civili i najjači rat vođen je propagandom preko medija, pa ako se preda 20 ljudi, priča se da se predalo 2.000. Kad kažu da se vode teške borbe, ljudi obično sjede i odmaraju se u hladovini – ističe ovaj Banjalučanin.
On kaže da između Rusa i Ukrajinaca u Lugansku nema mržnje i atavizama kakvi su postojali u posljednjim ratnim sukobima u bivšoj Jugoslaviji.
– Nije bilo terora civila nad civilima, ni materijalne pljačke. Uspio sam i da jednom porazgovaram sa zarobljenicima. Išao sam da ih utješim, rekavši da nisam došao da ratujem, već sam tu da širimo ljubav i zajedništvo među slovenskim narodima. I oni su rekli da su im Rusi braća i da se dijelom osjećaju Rusima. Međutim, kažu da žele bolji život s Evropom. Dakle, taj rat se vodi između dva opredjeljenja, odnosno ljudi okrenutih Istoku i Zapadu – prenosi Stević.
Dirigovani sukob
On kaže da se u Ukrajini vodi, nama toliko poznati, dirigovani rat.
– Ukrajina je, na primjer, kao Srpska Krajina. Tamo je 25 miliona Rusa i drugih naroda okrenutih Rusiji i nostalgičnih prema bivšem SSSR-u. Ipak, mala zajednica ukrajinskih unijata, podržanih od Zapada, koji ne broje više od osam odsto ukupnog stanovništva, predstavlja jedini ekstremni faktor koji uzrokuje sukob, oslanjajući se na ideologiju nacista, rasista i fašista iz Drugog svjetskog rata. I još se predstavljaju demokratama, iako javno poručuju da će se obračunati sa Rusima, Jevrejima, Ciganima i crncima – kaže Stević.
Lugansk mu je ostao u uspomeni kao moderan grad od 600.000 stanovnika, sa fabrikom aviona MIG i helikoptera, te sa tri aerodroma i razvijenom hemijskom industrijom.
– Tamo je 7.500 inženjera i ti ljudi ne žele rat. Ipak, tada su mobilisali oko 35.000 vojnika da obezbijede najvažnija strateška mjesta, punktove i objekte, a pomagali su im dobrovoljci iz cijele Rusije, kozaci sa ratnim iskustvom iz Sirije, Osetije, borci iz Sibira, kao i iz raznih evropskih zemalja, od Francuske do Češke. Mislim da sada imaju vojsku od 100.000 ljudi, dok, s druge strane, kijevskim snagama pomažu fašisti iz Poljske, a ima i Šveđana, Italijana, Nijemaca, Hrvata i Albanaca – kaže naš sagovornik.
Stević još navodi da luganski slučaj dodatno potvrđuje tezu da bi ljudi i narodi u BiH trebalo da svoje probleme što više rješavaju na terenu i da ne budu moneta za potkusurivanje velikih sila.
– Ako dozvolimo ovo što se događa u Novorusiji, logično je da će doći do sukoba jer neki gospodari rata koji žele vlast i moć lako mogu da zloupotrijebe ljude i narode. Uglavnom, drago mi je što su u stvaranju Novorusije, kao najmlađe ruske države, učestvovali i Srbi. To je vraćanje duga ruskim dobrovoljcima koji su devedesetih godina pomagali da bude stvorena i očuvana Republika Srpska – kaže Gavrilo.
Pričajući o iskustvima iz Luganska Stević navodi da ga je prijatno iznenadilo saznanje da je krajem 19. vijeka srpski pukovnik Jovan Šević u Lugansk doveo koloniju od oko 1.500 Srba.
– Gradić u kojem su se naselili sada se zove Slavenoserbsk. Udaljen je 35 kilometara od Luganska i pod kontrolom je ukrajinske vojske. Čak smo sretali ljude koji i dalje imaju svijest o srpskim korijenima i prezivaju se Stanič, Nastič i slično – ističe Stević.
Neprijatnosti u Srbiji i BiH!
Stević napominje da su mnogi srpski borci iz Luganska doživjeli neprijatnosti i maltretiranja nakon slijetanja na beogradski aerodrom.
– Vratili smo se hitno u septembru 2014. godine jer smo postali srpski diplomatski problem, a Ukrajina je tražila da im bude isporučen naš komandant Bratislav Živković. Takođe, neki ljudi iz te jedinice bili su privođeni u BiH. Kao da se pokušava izjednačiti naše učešće u dobrovoljačkim jedinicama Novorusije s učešćem ovdašnjih muslimanskih boraca koji u Siriji ratuju za tzv. Islamsku državu – kaže Gavrilo.
