Siniša Kovačević, jedan od najznačajnijih savremenih srpskih dramskih pisaca, od ulaska u literaturu uvijek je u svojim djelima otvarao važne nacionalne i društvene teme, ali se odlučio za direktan politički angažman tek u zrelom dobu. Prije nekoliko godina pristupio je tada već opozicionoj Demokratskoj stranci Srbije i proveo određeni period u vrhu DSS-a.
Kada su poslije povlačenja Vojislava Koštunice sa predsjedničke funkcije počela raslojavanja u ovoj opciji, početkom 2015. Kovačević je formirao Srpski otadžbinski front. SOF je opstao uprkos brojnim izazovima sa kojima je Kovačević bio suočen nakon pokušaja “puča” u režiji nekoliko najbližih saradnika.
Uoči izbora u Srbiji, zakazanih za 24. april, ta stranka nastupiće na listi koalicije “Rodoljubi”, koju SOF čini zajedno sa Istočnom alternativom Dragana Todorovića, Srpskom ligom Aleksandra Đurđeva i još nekoliko grupacija.
Na početku intervjua za Press, Kovačević je odgovorio na naše interesovanje – otkud umjetnik u politici:
– Umjetnik u politici je isto što i advokat ili ljekar u politici. Logično je, valjda, da kad vidite da situacija ne valja, pokušate da pomognete svom narodu i državi. Uzgred, Čerčil je dobio Nobelovu nagradu za književnost, Regan je bio glumac, ali i najuspješniji američki predsjednik druge polovine 20. vijeka, Vaclav Havel i Arpad Genc proveli su Češku i Mađarsku kroz veoma težak period. Na kraju, više nego uspješni političari bili su i Nušić, Kočić, Andrić, Rakić i Dučić. Bavljenje politikom je i pitanje morala. Kako odgovoran čovjek može ravnodušno gledati propast društva u kojem živi? Godišnje umre 30.000 Srba više nego što ih se rodi. Isto toliko mladih i obrazovanih ode preko granice. Vlast zemlju vodi u potpuno pogrešnom pravcu. Prodaju se zemlja, voda i nebo. Logičnije pitanje bilo bi: šta ste do sada čekali?
Šta ste htjeli reći izjavom da u normalnim zemljama “nema takvih prelaza u kojima, u političkom smislu, legnete kao mesar, a ujutro se probudite kao vegetarijanac”?
– Postoje moralni i politički standardi do kojih morate držati. Ne možete danas skidati bulevarsku tablu sa imenom Zorana Đinđića i stavljati onu sa imenom generala Mladića, a sutra se proglašavati Đinđićevim poštovaocem i nasljednikom. Ne možete zahtijevati od ljudi kolektivnu amneziju i negirati ono što ste do juče predstavljali, riječju i djelom, tražeći od njih da zaborave i dijelove vlastitih života. Oni koji su juče organizovali demonstracije sa smrtnim ishodima, zbog hapšenja Radovana Karadžića, danas pjevaju “Odu radosti”. Zaborav, rođeni, ne može da se zasluži. Oproštaj može.
Politiku ste nazvali “neophodnom količinom primijenjenog rodoljublja”?
– To je sveopšta definicija politike. Veliki Ciceron je rekao: “Nije pitanje šta Rim može da učini za tebe, nego šta ti možeš učiniti za Rim”. Kasnije su tu sentenciju pripisali Kenediju. Tipično američki.
Izjavili ste da je patriotizam elementarna ljudska emocija.
– Postoje četiri osnovne ljudske emocije, koje pripadaju takozvanom iracionalnom kontekstu: ljubav prema djetetu, prema roditeljima, partneru i otadžbini. Nijedna od tih silnih ljubavi nema racionalni predznak. Možda biste vi više voljeli da vam otac, umjesto što ore i kopa, sjedi u Akademiji nauka, bez mirisa “pelinkovca” i jeftinog duvana, ali to je vaš roditelj i ta je ljubav, načelno, bezuslovna. Tako je i sa otadžbinom.
Čini se da su rodoljubi u Srbiji sve manje u modi, da to mjesto zauzimaju “evropske vrijednosti”?
– Bečki valcer, teget odijelo i ljubav prema otadžbini nikad ne mogu da izađu iz mode. A prihvatanje evropskih vrijednosti ne isključuje rodoljublje. Naprotiv. Samo morate praviti razliku između pripadanja evropskom kulturnom modelu i ulaska u velikogermansku državu zvanu EU. Razlika je ogromna.
Srpski otadžbinski front, na čijem ste čelu, nedavno je pristupio koaliciji “Rodoljubi”. Zbog čega?
– Sve što ne vidi sebe u evropskoj komfornoj grobnici za male narode, sve što ne vidi sebe među NATO dželatima, trebalo je da bude u jednoj koloni. Nažalost, prevladali su provincijalni primitivizam, sitnodušje i mali intelektualni potencijal srpskih političkih lidera sa takozvanog desnog pola. SOF se ujedinio, jer je to jedini put. Sujetna boranija to, nažalost, nije razumjela.
Prije nekoliko dana Nenad Čanak je ponovo zatražio da se u Srbiji izvrši lustracija, pri čemu je jasno da cilja na tzv. patriotske snage. Zašto niko ne traži lustraciju izdajnika i plaćenika stranih obavještajnih službi?
– Lustracija je uvijek moralno problematična, jer se tu postavlja osnovno pitanje: ko će sutra lustrirati lustratore. Ozbiljni narodi i ozbiljni sistemi to rješavaju na drugačiji način. Što se tiče, kako vi kažete, izdajnika i plaćenih agenata stranih službi, pa valjda postoje organi zaduženi za to? Ili ne postoje? Mi smo država bez suvereniteta, lišena duhovne vertikale. Dio teritorije je pod direktnom okupacijom, u Beogradu se o svemu pitaju strani ambasadori. Politički vrh ove zemlje konja vezuje tamo gdje gazde sa Zapada kažu.
Može li se ponovo dogoditi da poslije izbora u Srbiji, 24. aprila, u parlament ponovo uđu samo proevropske stranke?
– Politička anomalija da 50 procenata građana jedne zemlje nema svoje predstavnike u skupštini, nažalost, može da se ponovi, zato što je opet pobijedila nesloga i šićar. Kako kaže vaš veliki zemljak Branko Ćopić: “Znam ja nas…”
Zašto je Rusija bolje rješenje od EU?
– Zato što u ovom istorijskom trenutku ne postoji nijedan razlog moralne provinijencije da ne budete sa Rusijom. Nisu Rusi upropastili Libiju, Egipat, Somaliju, Irak, Jemen, Siriju i Avganistan. Nisu iza Rusa ostali potoci krvi i razvaline bivših država, nego iza Amerikanaca i Evropljana. Nisu Rusi poslali milione u izbjeglištvo. Na strani Rusije su i ekonomski razlozi. Njoj možete prodati sve, svaku šljivu i svinju koju proizvedete od Leskovca do Laktaša, svaku flašu rakije ili teglu pekmeza. Ko to ne razumije ili je nedobronamjeran ili je glup.
Zahvaljujući rijaliti-programima na televizijama, Srbija se pretvorila u jednu farmu skaradnosti i nemorala. Da li je u pitanju diktat medijskog tržišta ili diktat vlasti koja odvlači pažnju od sumorne stvarnosti?
– Prije će biti da je odgovor u drugom dijelu vašeg pitanja.
Šta mislite o radu ministra kulture Ivana Tasovca?
– Sve najgore. Priznajem da sam prilikom njegovog imenovanja pomislio da je pravi čovjek došao na pravo mjesto. A onda su uslijedila razočaranja jedno za drugim i shvatanje da on svoj posao ne razumije. I ne zna. Gomila gluposti i gadosti, poput ukidanja nacionalnih penzija, držanja Narodnog pozorišta u ponižavajućem i pravno nevalidnom statusu, idiotski zakonski prijedlozi, izostanak strategije srpskog kulturnog modela, budžet za kulturu koji se mjeri promilima…
Bili ste blizak saradnik Vojislava Koštunice. Kako objašnjavate njegovo povlačenje iz politike?
– On se iz politike povukao nakon velikog izbornog neuspjeha, kao što je to i red.
Na šta ste mislili kad ste izjavili da nije imao sreće?
– Nije imao sreće zato što je u njegovom mandatu otišla Crna Gora, a Kosovo je proglasilo nezavisnost. Pravde radi, teško da bi to iko uspio da spriječi u tom istorijskom i filozofskom kontekstu.
Kako danas ocjenjujete Slobodana Miloševića?
– Sa manje bijesa i više razumijevanja. Sirak tužni bez igdje ikoga. Prosto nije razumio na koju stranu je pao Berlinski zid. Nije shvatio da sa retorskom frazom može da izmijeni tok istorije.
Na šta mislite?
– Zamislite da je na Gazimestanu umjesto sa “drugarice i drugovi”, svoj govor počeo sa “dame i gospodo, Srbija će raspisati prve višestranačke izbore”. To je ta ogromna odgovornost državnika. Šta mislite da je tada imao pravilne političke anticipacije u kojem smjeru bi otišli događaji? Uostalom, ni njega, ni Vučića, niko nije molio da se prihvate tih poduhvata. Kopali su i rukama i nogama da na tim mjestima budu. Nije život što i poljem preći, kaže veliki Boris Pasternak.
Neumorni ste zagovornik odbrane Kosova.
– Kosovo i Metohija su kolijevka srpskog identiteta, države, jezika i crkve. Temelji kosovskih manastira su na plećima naših nerođenih sinova, a krstove na vrhovima kubeta drže naši mrtvi očevi. Kosovo je u državno-pravnom i otadžbinskom smislu isključivo i samo srpsko, ali zavičajno pripada i svim onim Albancima koji su tamo rađali djecu i sahranjivali roditelje.
Da li je moguće istorijsko pomirenje dva naroda?
– Ono je neophodno i do njega je moguće doći samo razgovorom dva naroda. I tu ne smije biti ni moskovskih, ni vašingtonskih, ni briselskih posrednika.
Pozvali ste Tomislava Nikolića da počne da se miješa u svoj posao?
– On je jedna tragikomična figura. Poštovanje funkcije predsjednika obavezuje me na pristojnost, zato neka odgovor izostane.
Kako gledate na to što predsjednik republike sebi podiže zadužbinu u Bajčetini?
– Oduvijek je kod Srba postojao običaj da se grade pokajnice. Ja lično držim da bi bolje bilo da je napravio fabriku dugmadi i zaposlio osam mladih ljudi. Mislim da crkava ima dovoljno, toliko da ih i potapamo, a narod i djeca nam nedostaju.
Kome biste, od bivših i aktuelnih političkih lidera, povjerili da vodi Srbiju?
– Nijednom!
Milošević ili Đinđić?
– Premalo je Đinđić živio i vladao, tako da je komparativna analiza sa Miloševićem nemoguća. Meni lično, Đinđić je bio i draži i bliži.
Tadić ili Vučić?
– Ni Tadić, ni Vučić.
Kako ocjenjujete politiku Beograda prema KiM?
– U ovom trenutku srpska vlada nema politiku prema Kosovu i Metohiji. Ima neku kancelariju koja se bavi ničim i Albance sklone opstrukcijama, uz diskretno namigivanje i Amerike i EU. Bojim se da ni Evropa u ovom trenutku nema jasno vođenu političku misao kad je KiM u pitanju. Neka voćka sazri, otpašće sama, misle i Amerikanci i Evropljani. Bojim se da mi ne zatresemo drvo. Krajnji cilj je nezavisnost. Hajde da ovaj put vjerujemo Nikoliću.
Branite nacionalne penzije za umjetnike, ali među njima bukvalno ima pjevaljki i ljudi sa trećerazrednim dometima.
– Pa valjda je trebalo napraviti mehanizam da ono što duva u zurle i njače po rijalitijima ne može da uđe u to čestito društvo. Ovako ste sa prljavom vodom bacili i dijete. Znate li kolike su penzije slobodnim umjetnicima pored čijih remek-djela prolazite u bibliotekama i muzejima? Bestidno male.
Vi ste jedan od rijetkih nacionalista koji tvrdi da ne postoji opasnost od separatizma u Vojvodini.
– Separatizam u Vojvodini postoji, ali dok ogromna većina Vojvođana, pritom mislim i na one koji ne pripadaju našem narodu, u Beograd gleda kao u Jerusalim, nema mjesta strahu, ali ima oprezu. Možda bi se oni otcijepili, ali ne daju Sterija, Dositej, Đura Jakšić, Zmaj i Laza Kostić, ne daju Branko Radičević i Jovan Đorđević. Ne daju oni koji Srbiju doživljavaju kao svoj praprostor i vječitu maticu.
Zašto se uopšte ne govori o bijeloj kugi, najvećem problemu srpske nacije?
– Ne znam, ali znam da ja ne propuštam nijednu priliku. I ovaj intervju je dokaz za to. Fridrih Niče kaže: “Kad nas nema, ničega nema.” Umorni smo i stari kao narod, nemamo još mnogo vremena za oporavak.
Mala država mora za kulturu da izdvaja koliko i za odbranu!
Snimili ste “Sinovce”, zanimljiv film o srpskoj ratničkoj tradiciji. Da li će biti još vaših filmova?
– Vjerujem da će ih biti još. Mlad sam još da batalim nešto što veoma volim i što znam da radim.
Amerikanci su na svom genocidu nad Indijancima utemeljili cijelu filmsku industriju. U Hrvatskoj, koja baštini ustašku zločinačku ideologiju, godišnje se snimi na desetine filmova u kojima se prekrajaju novija istorija i karakter ratova od 1991. do 1995. godine. Zašto u Srbiji ima malo filmova o Prvom svjetskom ratu i ratovima devedesetih?
– Ovo je pitanje za Tasovca. Mala država mora za kulturu da izdvaja koliko i za odbranu. Da bi imala šta da brani. Ne možete odustati od pjesništva zato što nema tržišta i što se briljantni pjesnici štampaju u tiražu od 500 primjeraka. U Srbiji film i pozorište, literatura ili slikarstvo, opera i filharmonija, nikada neće biti profitabilni. Ali ne možemo zato da odustanemo od njih. Baš zato se ne smije odustati.
