Ide moj komšo. U stopu ga prati komšija Tomas iz Norveške. Još juče je došao, a komšo se našao da radoznalog Skandinavca iščupa iz hotela i da mu iz prve ruke pokaže turističke ljepote Banjaluke…
Zapravo, čarolija je počela u iznajmljenom stanu, gdje je Norvežanin s komšinom familijom doručkovao hljeba i masti dok su u jutarnjem TV programu davali i recept – jastog na žaru. Ipak, nekako se “najedoše” i na “veliku turu” pođoše pješke, jer komšo za luksuziranje u javnom prevozu, a kamoli automobilu, nema novca. A i da ima, ne bi to bilo to…
– Baza je bio Trg Krajine, najpoznatije mjesto neispunjenih političkih obećanja, a Tomasu sam pokazao i uličnu sivu ekonomiju bez koje bi narod crko od gladi, te obližnju pijacu gdje se jaja, povrće i voće godinama kupuju na komad. Vidio je i brojne prosjake, te da u Domu omladine nema omladine kao po kafićima – ispričao je komšo.
Onda su skoknuli do parka “Petar Kočić”, gdje spomenik legendarnom Koči i dalje dominira u granju drveća.
– Upoznao sam ga i s arheološkim ostacima preduzeća “Rudi Čajavec”, pričao mu o “Incelu”, “Fruktoni” i mljekari, kako se na privatnim, a bogami i javnim, fakultetima obnoć postaje “akademski građanin”… Slikao sam ga pored banaka života naših i sjedišta političkih stranaka, tj. filijala za zapošljavanje odabranih, pa nije bilo smisla ići do republičkog biroa – naveo je komšo.
Nadalje, obišli su potez gdje se Vulića kuća našla nasred puta, a kada je vidio ljude kako kao pčele zuje od kontejnera do kontejnera, Tomasu je bilo jasno zašto ovdašnji gigantski građevinski simboli vlasti razdvajaju one gore od onih dolje…
– Poslije smo kao sav normalan svijet ručali makarone u javnoj kuhinji i otišli da predahnemo u parku “Mladen Stojanović”. Vidjevši nekoliko šatora, Tomas je rekao: “Imate kamp za turiste u strogom centru grada. ‘Ajde bar nešto pozitivno.” Odgovorio sam mu: “Da, stalno nam pristižu novi gosti” – prenio je komšo.
Valjda nije htio da se sramoti i Norvežaninu potpuno pokvari utisak o Banjaluci iako to, naravno, nisu bili nikakvi stranci, već, kakva su da su, naša djeca, kćerke i sinovi što, gle čuda, postadoše “turisti” u vlastitoj zemlji. U Srpskoj za koju im poginuše očevi ova djeca se, štrajkujući glađu, bore za mrvicu pravde s budžetskog stola, a prvoborci, “stvaraoci”, “veliki Srbi”, đenerali, pukovnici, to ćutke gledaju. “Pip”, “pip”, “pip”…!
