Posljednjih 12 godina svakog 17. marta sjetim se dva događaja koji su se desili na taj datum 2004. godine. Tog dana Albanci su na Kosovu i Metohiji spalili sve iluzije da je suživot sa Srbima u južnoj pokrajini moguć.
Nasilje, protjerivanje i uništavanje bogomolja bili su uvertira za proglašenje nezavisnosti četiri godine kasnije. Snimak lomljenja krsta na crkvi i danas izaziva zgražanje u svakoj normalnoj duši.
“Krme u Teheranu” nije dovoljan opis osjećanja kod jednog studenta novinarstva koji je tog 17. marta došao u tada državni “Glas Srpske” na prvi radni dan sa nepoznatim statusom, bez konkretnog plana i vizije, sa motom “daj da se negdje nešto piše” jer od puke teorije sa fakulteta nema vajde? Imao je taj “Glas” mana, ali je bio pristojna redakcija sa pokojnim Borom Marićem na čelu, pa je, logično, pogrom na Kosovu bio tema za angažman gotovo cijelog uredničko-novinarskog tima. Gradska rubrika, opet logično, kao ishodište budućih ozbiljnih novinara brojala je dvadesetak ljudi, koji su radili na pet računara bez interneta (da, bilo je moguće pisati tekstove i bez interneta), što je povremeno izazivalo ozbiljnu gužvu od koje se uredniku, mom profesoru i prijatelju, Đorđu Vukoviću, dizala kosa na glavi. Dakle, osim po pogromu, taj datum pamtim i po Vukovićevoj naredbi da, kao prvi zadatak, napišem reportažu sa korisnicima javne kuhinje u Banjaluci. “Dobro je, bar me nije poslao na pijacu da provjerim cijenu praziluka”, bila je prva misao koja mi je pala na pamet. Na kraju, nije ta crtica iz javne kuhinje čak ni bila loša, a Đorđe je ostavio i moj predloženi naslov, što je bio okidač za beskrajnu sreću i ponos.
U “Glasu” je tih godina radio i Goran Mihajlović Čvoro, koji prerano ode prije gotovo tri godine. Od tada pa sve do njegove smrti, zlehuda novinarska sudbina držala nas je zajedno, u “Glasu”, blagopočivšoj “Pravdi”, a onda i Pressu. Ove sedmice raspisali smo i konkurs za kratku priču za nagradu koja nosi njegovo ime, što nam uvijek u godinama otkako ga nema, dođe kao povod da se prisjetimo anegdota i zacenemo od smijeha. A Čvoro je bio i novinar, i pisac, i urednik, i čovjek, i nadasve zajebant.
Tako je povremeno volio sve da nas dočekuje pomalo vulgarnim rimama na riječi poput “osam”, “Mostaru”, “Banjaluci”… Nekad tokom 2011. godine kada su trajali teški pregovori o formiranju Savjeta ministara, kada je Milorad Dodik tvrdio da Zlatko Lagumdžija neće biti šef diplomatije, i kada je od svega zavisilo da li će BiH dobiti neke pare iz IPA fondova – propao je još jedan sastanak lidera takozvane šestorke. I dok smo raspravljali koji naslov da stavimo na izvještaj, jer je “propao sastanak šestorke” već bila izlizana floskula, u redakciji se ukaza Čvoro, pomalo pod gasom, i kao iz topa ispali: “Ni IPA, ni MIP-a, moj vas pipa! Ajd, zdravo”.
