Pomislimo samo na nekoliko minuta koliko bi bio drugačiji naš odnos, naš život kad bismo počeli da mislimo pozitivno i da se, naravno, ponašamo takođe tako: pozitivno. Umjesto da slušamo one koji ogovaraju druge, koji tračaju, koji misle da će doći lakše do uspjeha ako obrukaju konkurente, ako oklevetaju suparnice.
Sve nebrojene serije telenovela zasnovane su na istom principu: laž i trač. U suštini to je uvijek manipulisanje, oni koji nam povjeruju, koji nam žele vjerovati. Saslušati onog ko je oklevetan zahtijevalo bi snage i osjećaj za pravdu, kojoj smo kobojagi naklonjeni, ali za koju nismo spremni da se bar malo požrtvujemo.
Evo jednog klasičnog primjera iz naših života, bez televizijskih serija, jedan roditelj žali se drugom na njihovo dijete. Iznosi sve loše primjere njegovog ponašanja i akcija, ubjeđuje majku da je to njen loš odgoj i da se tako više ne može.
Nekoliko scena kasnije, majka napada dijete i navodi sve njegove loše primjere. Možda kaže ili ne šta je konkretno bio razgovor s ocem, nego onako ljuta istjeruje svoj bijes i svoje strahove na sina ili kćerku. A sad pomislimo kakva bi bila razlika kada bismo, recimo, koristili jednu od ove tri varijante.
Prva bi mogla biti: otac ne koristi majku kao svog ličnog “ambasadora”, nego pozove svoje dijete, sjedne ispred njega i zamoli ga da mu kaže zašto se u toj i toj situaciji ponašao tako i tako. To bi vjerovatno dovelo do dobre komunikacije i boljih odnosa između roditelja i djeteta. Dijete bi osjetilo i snagu i autoritet osobe koja mu otvoreno postavlja pitanja, koja želi čuti njegove razloge i koji, na kraju, mogu zajedno da razmišljaju kako uspješnije djelovati ubuduće.
Druga varijanta bi mogla biti: majka ne želi biti “ambasador” i kaže otvoreno ocu da to što on misli treba direktno da saopšti sinu ili kćerki. Ako je on primijetio neke stvari koje se njoj ne čine značajnim, a njemu smetaju, neka on bude glasnik svog mišljenja.
Treća varijanta: roditelji se posavjetuju između sebe i to što zajedno odluče, ono što misle da treba da se mijenja u ponašanju kod djece, izlože to u jednom dijalogu.
Dijalog služi da bi svako, ne samo mogao nego i trebao da se navikne da opravda ili odbrani svoje ideje i mišljenja. Ako ništa drugo, u razgovoru, djeca se naviknu da dosegnu umno nešto što su uradili pod emotivnim nagonom i čijih posljedica nisu svjesni.
Jedan takav pozitivan odnos, bez “ambasadora” koji to nisu spremni da budu, spriječio bi onu seriju “Sulejmanovih žena”, njihovih klevetanja, tračeva i zavjera. Da bi se to izbjeglo, moramo se često sjetiti da je porodica jedan tim i da je svačiji uspjeh, uspjeh svakog člana, u stvari uspjeh tima. Kad samo jedno napreduje ostavljajući druge iza leđa, ili koristeći druge da bi se popeo što više, takve zajednice propadaju pa makar bile “Sulejmanovo carstvo”.
Naravno, svima je poznato da je danas mnogo teže raditi po tom receptu, pogotovo kad postanemo svjesni da sva ljudska zajednica, država i svijet treba da se računaju po istom principu tima. Danas je to mnogo teže jer politika tjera čovjeka da se izdvoji, da misli samo na sebe i za sebe. Kapitalizam ima velike razloge da nas ubijedi da treba da radimo što više, ne vodeći brigu ni o čemu sem o kapitalu. I obično, shvatiš kad je kasno da je to velika zavjera, veliki trač, da kapital nije dovoljan za dobar život, da se ljubav i povjerenje ne mogu kupiti, onda poželiš tim i timske igre.
Možemo dodati da nije lako izbjeći laskanju i zavjeri kojima nas kapital uvjerava u kvalitet svojih fetišističkih objekata, nagovarajući nas, kao vještica Snjeguljicu, da povjerujemo da je crvena jabuka dobra, iz bilo koje ruke da je data.
