Ljiljana Zurovac, direktorka Savjeta za štampu BiH, kaže da ova organizacija svake godine dobije gotovo hiljadu prigovora na govor mržnje u medijima, a da se više od dvije trećine prijava odnosi na uvrede na nacionalnoj osnovi.
Govoreći o mržnji koja se plasira preko medija, prvenstveno portala, ali i štampe, Zurovčeva ističe da ona nije novina na našim prostorima niti eksluzivna za ovdašnju štampu, ali da to nikako ne znači da ne treba da je suzbijamo i reagujemo na sve one napade koji nam ugrožavaju miran život.
– Nažalost, biznis u koji su ušli mediji boreći se za klikove i tiraže ispustio je iz fokusa profesionalno i pošteno izvještavanje, a u prvi red stavio novac. Kakve su posljedice tog govora, koji obiluje sočnim senzacionalističkim konstrukcijama, vidimo i u tome što dvije decenije nakon završetka ratnih sukoba i dalje živimo u razorenom društvu – ističe Ljiljana Zurovac u inrervjuu za Press.
Gdje je govor mržnje najizraženiji?
– Najizraženiji je na portalima, i to u komentarima čitalaca. Prateći rad 42 portala u jednom periodu došli smo do zaključka da se na svima njima “vrte” isti ljudi koji uporno “zakuvavaju”. Neko sjedi i odrađuje posao na pauzi za kafu. Pratili smo nadimke, komentare, vrijeme kada pišu, obrasce i stil pisanja. To vam je mala grupa likova koji po cijele dane samo pišu komentare i započinju svađe na tim portalima. Ako ih urednici i “banuju” (blokiraju), brzo se pojave sa novim nadimkom. Tek sada nam slijedi poplava lažnih portala i anonimnih komentatora, izborna je godina, očekujemo da će biti svega.
Ima li među njima “profesionalnih raspaljivača”, ili se samo radi o čitaocima koji prosipaju mržnju, ili naprosto uživaju da započnu okršaj?
– Ne mislim da u medijskim kućama rade “raspaljivači” koji služe da “zakuvaju” diskusiju u komentarima, ali moguće je da ima onih koji su angažovani, pa čak i plaćeni da svojim pisanjem podignu broj klikova. Mediji, posebno privatni, u svijetu biznisa nemilosrdno se bore za marketing i novac koji dolazi od toga. Na portalima klikovi donose zaradu. Kakva se šteta pravi društvu, ljudima koji su direktno na udaru zbog govora mržnje kojim obiluju ti komentari, nesaglediva je.
Gdje prestaje sloboda govora, a počinje govor mržnje?
– To je uvijek etičko pitanje podložno diskusiji, ali ako nečije riječi remete vaš miran život, vrijeđaju vas i ponižavaju, očigledno je da tu počinje vaše pravo na mir, a zaustavlja se sloboda govora. Ne postoji sloboda bez limita. Bilo koja objavljena vijest ispod koje krene zdrava diskusija brzo će biti “raspaljena” jednim jedinim komentarom punim uvreda. Začas će se neko zakačiti za to, naći će se uvrijeđen i kreće vrijeđanje.
Da li bi trebalo brisati takve komentare?
– Trebalo bi da se brišu i mi intervenišemo čim primijetimo, ali gdje je komentar stajao dan, dva, tri, on je obavio posao.
Koliko su sami mediji krivi za raspirivanje mržnje?
– Ima i toga i redovno reagujemo na njihove postupke. Međutim, kad bi postojale samo jedne novine, bilo bi lako. Mnogo medija zadaje puno glavobolje jer je teško sve pratiti. Informacije se brzo smjenjuju.
Zašto “Dnevni avaz” može nekažnjeno koristiti izraze “monstrum”, “krvolok” za optužene koji nisu osuđeni, a jedna politički neutralna TV Elta “zakači” krivičnu prijavu zbog intervjua sa Milanom Mandićem?
– Reagujemo mi i na “Avaz”. Nemojte misliti da ne reagujemo. Međutim, to je privatan medij i njega vodi zarada, a ne novinarski kodeks.
Zanimljivo je da je u slučaju TV Elta reagovalo Tužilaštvo BiH, a nije Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) BiH.
– Tužilaštvo BiH može da reaguje ako ocijeni da to treba da radi, njemu ne treba povod RAK-a. Nažalost, nisam vidjela taj intervju koji pominjete da je objavljen na TV Elta, pa ne mogu da komentarišem, ali ako je u njemu došlo do govora mržnje, da bi se ispoštovao novinarski kodeks, novinar koji ga je radio morao je da prekine sagovornika u izjavi i da se ogradi. Trebalo je da kaže da to nije stav kuće i automatski bi se izvukao iz neprilike. Shvatam šta znači kada radite intervju, ne znate nikad da li taj neko može da kaže nešto neprimjereno. Zato pravi profesionalac zna da se ogradi.
Postoji li mogućnost da neko nesvjesno prekrši novinarski kodeks?
– Naravno, ali to je lako utvrditi. Lako se iz priloga može utvrditi da li se neko slučajno ogriješio ili je cijela priča namještena da posluži kao neka manipulacija. Da se ponovo vratimo na novine koje ste spomenuli i sjetimo se objavljivanja imena i adrese građana i direktnog ugrožavanja njihove bezbjednosti.
Koliko su za to krivi urednici?
– Oni su skučeni u svojim mogućnostima jer zavise od vlasnika medija, politika, ekonomskih faktora. Takođe, ne može urednik biti kriv ako je neki čitalac ostavio neki komentar pun mržnje. Mora se uzeti u obzir njegova objektivna mogućnost da ga vidi odmah po postavljanju. Međutim, odgovoran je ako komentar ne bude uklonjen.
Slijediš kodeks, dobiješ prijetnje!
Jesu li nam mediji ksenofobični iako su sa printa otišli na internet?
– Ljudi su ksenofobični, a mediji su neprofesionalni. Ako novinar želi da slijedi kodeks i svoju savjest, brzo će se suočiti sa problemima, ucjenama i prijetnjama. Kao da im loši ugovori i male plate nisu dovoljni. Teški su uslovi za rad, a niko ih ne štiti. Zato novinari moraju da su solidarni, da nastoje da se udruže, najbolje u sindikate. Jak sindikat i te kako je važan, a posebno sindikat novinara.
