Sve politike na srpskim prostorima imaju duplo dno, pa i Vučićeva i Dodikova. To podrazumijeva mnogo šta, ali prvenstveno ne politiku otvorenu prema javnosti i nikako ono što je obećano biračima.
U tu surovu stvarnost vratio nas je Suljo Ugljanin, čovjek koji nije na vrijeme osuđen na ozbiljnu robiju zbog teških krivičnih djela, pa sad priziva trupe UN u Sandžak, a ne isključuje ni oružane sukobe. Ugljanin je, da podsjetimo, odmah poslije Dejtona, drpio više miliona dojč maraka, pobjegao u Istanbul, a vratio se uz amin Beograda, pa čak i ministrovao u nekoliko vlada. Suljo fura tursku spoljnu politiku, a Erdogan bi da proširi sirijsku krizu u Sandžak…
Dakle, što nije na vrijeme liječeno, nema mu lijeka. U isti koš trpamo i “panamski novac” – oprane pare srpskih biznismena, koji je svojevremeno stečen, uglavnom čistim kriminalnim radnjama, prebačen u Panamu i egzotična ostrva pa vraćen kao legalna i zdrava investicija. Šta je u ovoj priči sporno? Filip Cepter objašnjava da u ovim poslovima nema ništa nezakonito, s njim se slažu i srpski ekonomski stručnjaci, kaže da će i dalje poslovati sa ofšor-zonama gdje imaju mnogo povoljnije poreske uslove. Da bi slika bila kompletna, Aleksandar Vučić kaže da “Srbiju zanima da se sve oporezujuje, da svi plaćaju porez koji treba da plaćaju porez”.
Zanimljivo do bola. Na “panamskom spisku” su svi naši tajkuni, od Miodraga Kostića, Filipa Ceptera, Miroslava Miškovića, pa do Branislava Grujića i Željka Mitrovića. Ima ih ukupno 18.
Međutim, nije problem u tome što naši tajkuni naš novac šalju na ljetovanje u Panamu, na Kajmanskim i drugim ostrvima. Muka je u tome što je to novac otet od Srbije, uz nezapamćene kriminalne radnje, vraćen je u Srbiju i sad je legala. Samo da podsjetimo, premijer Vučić je sredinom prošle godine najavio da će zakon o porijeklu imovine biti usvojen u novembru 2015. Nema ga na vidiku, o njemu poslije niko nije pričao. Da li je Vlada Srpske usvojila, ili namjeravala da usvoji, sličan zakon kako bi riješila budžetski deficit? Ni slučajno.
Iz Vučićevog okruženja na ovu temu stižu “pravdanja”: Ko bi u skupštini podržao sličan zakon i da li bi i jedan glavni urednik pristao da podrži sličnu akciju? Ali, sve srpske politike računaju na to da će sirotinja na svojim plećima iznijeti sve njihove nesposobnosti i obogatiti ih. Te politike u tajkune nisu smjele da pogledaju. Naprotiv, dodvoravaju im se. Šta na ovu temu imaju da kažu penzioneri, ljekari, prosvjetari i ostali državni službenici u Srbiji? Niko ih ne pita!
