Do prije nekoliko dana, Republika Srpska je izgledala haotično. Protest opozicije, kontramiting pozicije, međusobne optužbe, s jedne strane za kriminal, korupciju i katastrofalno ekonomsko stanje, a sa druge za izdaju i kolaboraciju sa neprijateljima Republike Srpske.
Političke tenzije su bile dovedene do usijanja, dok je retorika uveliko prevazilazila granicu pristojnog i demokratskog političkog diskursa. Postojala je realna bojazan da će se politička borba iz zvaničnih republičkih institucija premjestiti na ulicu i poprimiti opasan, vaninstitucionalan karakter. Međutim, jedan čovjek se potrudio da do toga ne dođe.
Izjave Bakira Izetbegovića sa sarajevskog Samita lidera zemalja jugoistočne Evrope do temelja su uzdrmale ionako krhke međunacionalne i političke odnose u BiH. Izetbegović je, naime, u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, bez saglasnosti srpskog i hrvatskog člana, ničim izazvan govorio o etničkom čišćenju Bošnjaka i Hrvata za vrijeme rata, nazvavši tom prilikom Republiku Srpsku “paradržavom“.
Iako se odluke unutar Predsjedništva po Ustavu donose isključivo konsenzusom, to Izetbegovića nije spriječilo da prekrši okvire i ispred zajedničke institucije uputi otrovne strjelice u pravcu Republike Srpske. Ono što je paradoksalno jeste to da predstavnici bošnjačkog naroda, koji uporno i najglasnije insistiraju na snažnoj i teritorijalno cjelovitoj Bosni i Hercegovini, istovremeno najčešće krše njen najviši politički i pravni akt, čime je neprestano degradiraju kao ozbiljnu i pravnu državu.
S druge strane, predstavnici Republike Srpske i srpskog naroda u BiH, koji pozivaju na konsenzus i poštovanje ustavnog okvira zemlje, po pravilu bivaju proglašeni separatistima i rušiocima zajedničke države. Kako pozivanje na Ustav može biti rušilački akt ili, još gore, kako oni koji ga neprestano krše mogu biti bosanskohercegovačke patriote, to nam još niko nije objasnio.
Elem, reakcije srpskih političara na Izetbegovićev nastup su bile očekivano oštre i neočekivano ujednačene. Do juče zavađeni politički blokovi u Srpskoj, ovaj put su saglasni u ocjeni da je riječ o neprimjerenom i destruktivnom činu, koji ne doprinosi ničemu, sem produbljivanju nepovjerenja i povratku ratne retorike na političku scenu. Ivanić i Dodik koji su, sa različitih bina, prije samo par dana jedan drugom upućivali stravične optužbe, nakon dugo vremena su se našli na istim stranama.
Još jedan paradoks, rekli bismo.
Ono što nije uspio patrijarh Irinej, apelujući na slogu i jedinstvo političkih aktera u Republici Srpskoj, za rukom je pošlo Bakiru Izetbegoviću.
Zapravo, postoji u tome određena doza ironije s obzirom na to da je prvi koji je svojevremeno natjerao srpske političare u BiH da stanu pod zajednički barjak upravo njegov otac, Alija Izetbegović, i to metodama koje danas koristi i njegov sin.
Neke od njih su pokušaji majorizacije drugih naroda, neuvažavanje konsenzualnog modela etničke konstitutivnosti i jednakosti sva tri konstitutivna naroda (politika “jedan čovjek – jedan glas“), te princip unitarne Bosne i Hercegovine. Sve tri ideje su u bošnjačkom političkom korpusu I te kako žive i sve tri su u suprotnosti sa Ustavom BiH.
Ironija prestaje i prerasta u opasnu koincidenciju onog trenutka kada pogledamo kakve posljedice je ostavio pokušaj Izetbegovića starijeg da pomenuta politička načela sprovede u praksi. Ako su njegov sin i drugi političari sa sličnim idejama to zaboravili, neko bi pod hitno morao da ih podsjeti.
