Velika je stvar pa je Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH, juče došao na Kazane iznad Sarajeva. I položio vijenac na stratište na kojem su vojnici pod komandom njegovog oca Alije masakrirali više stotina Srba iz Sarajeva. Nedužnih civila koje su kupili iz stanova po sarajevskim soliterima, izvodili iznad grada i tu ih klali, silovali, lomili im noge i ruke, žive ih bacali u jamu.
Piše: Dušan MARIĆ
Značaj tog čina ne može da umanji ni činjenica da je to učinio tek 24 godine od izvršenja zločina i 21 godinu od završetka rata u BiH. Za ljudskost i slanje političkih poruka koje šire razumijevanje i plemenitost među ljudima nikad nije kasno.
Bakirov dolazak neće vratiti Zorana Vučurevića, Božidara Šljivića, Duška Jovanovića, Ergina Nikolića, Branislava Radosavljevića, Predraga Šalipuru i druge nesrećnike. Ali doprinijeće da u budućnosti takvih zločina bude manje. Da u gradu pod Trebevićem bude manje onih koji će misliti da je upadanje u stanove staraca od sedamdeset godina, samo zato što su Srbi, njihovo hapšenje, maltretiranje i ubijanje na gudurama iznad Sarajeva čin junaštva i doprinos muslimanskoj “stvari“. Ili se junačiti bacanjem ruža sa trotoara u Dobrovoljačkoj ulici u kontejner.
Samo Izetbegović zna zašto se odlučio da se baš sada, u vrijeme Ramazana, popne na Kazane. I zašto to nije učinio ranije. Ali dok je govorio da je njegov dolazak nad jamu “dug prema žrtvama“, da je “trebao doći ranije“ i da je “nosio taj osjećaj dugo“, djelovao mi je kao čovek koji govori istinu. Kao neko ko je u onih nekoliko trenutka dok je pognut ćutao pred jamom u kojoj su završili nedužni ljudi skinuo veliki teret sa svoje duše.
Veliki iskorak ka pomirenju dva naroda i objektivnom sagledavanju karaktera rata koji je vođen od 1992. do 1995.godine predstavlja i Izetbegovićeva izjava da iznad jame Kazani treba postaviti spomen-obilježje koje bi podsjećalo na ubijene.
Jedino što mi je zasmetalo u Izetbegovićevom boravku na užasnom stratištu jeste njegova izjava da je ovaj dolazak “individualni čin“. Šteta što je propustio priliku da se o zločinu na Kazanima i ubistvu nekoliko hiljada sarajevskih Srba izjasni i kao najviši funkcioner muslimana u BiH, njihov predstavnik u Predsjedništvu BiH. Tim prije što na stratište nije došao sam, nego sa svojim najbližim saradnicima iz SDA.
Bakir Izetbegović kakvog gledamo i slušamo u posljednjih dvadeset godina dao je veći doprinos održavanju napetosti između muslimana i Srba, nego njihovom pomirenju. Teško je izmjeriti kome je istrajavanjem na politici svog oca Alije Izetbegovića nanio veću štetu: Srbima, koji su obično meta njegovih neodmjerenih izjava i postupaka ili muslimanima. Koje je držao kao taoce mržnje prema srpskom narodu, u stalnoj pripravnosti. U svojevrsnom specijalnom ratu protiv Republike Srpske.
Bakir Izetbegović sa Kazana, čovek potresen zločinom koje su počinili pripadnici njegovog naroda i ispunjen iskrenim kajanjem, potreban je BiH. I muslimanima i Srbima. Da gradi mostove između dva naroda. Umesto što ih ruši. Da pomogne da svi odgovaraju za svoje zločine. A ne samo Srbi. Da omogući da se sazna više istine o ratu u BiH, o njegovim uzrocima i “prelomnim“ momentima.
Da otkrije istinu o masovnim masakrima nedužnih muslimanskih civila u redu za hljeb u ulici Vase Miskina i na pijaci Markale, dva puta. Ko je dao ideju za te i slične zločine muslimana nad muslimanima, ko ih je odobrio i počinio. Da ojađene porodice mogu da smire svoju dušu i iz nje izbace otrov mržnje prema Srbima. Koji sa tim zločinima, isceniranim za potrebe propagande, izazivanja samilosti i dobijanja pomoći Zapada, nemaju veze.
Tuga je što su se uvakve stvari desile i potrebno je učiniti sve da se to više nikada ne ponovi.Trebamo raditi zajedno i ja sam spreman da se ti procesi pokrenu, te da se iz jame izvade svi koji su tamo bačeni, ali i da se pronađu sve žrtve, izjavio je Izetbegović.
Vjerujem da bi se iza ove izjave potpisalo devedeset odsto Srba i muslimana u BiH i Srbiji.
Na muslimanskom članu Predsedništva BiH je da potvrdi da je bio iskren, da naredi da se posmrtni ostaci ubijenih Srba izvade iz jame u Kazanima i iz ostalih neznanih grobnica i dostojno sahrane. Da se na Kazanima postavi spomen obilježje. I da svi idioti koji su, po naređenju vlasti u Sarajevu ili po svojoj ludoj glavi, učestvovali u ubistvima srpskih civila i zarobljenih srpskih vojnika, posebno svi koji su učestvovali u organizovanju i izvršenju masovnih silovanja Srpkinja u više od 100 sarajevskih logora, budu izvedeni pred sud i pravično osuđeni.
Ukoliko to ne učini, na njegov dolazak na Kazane pašće velika sjenka sumnje da nije bio inspirisan kajanjem i iskonskim ljudskim porivima, već dnevnopolitičkom računicom. A jedna velika šansa da se dvije decenije poslije rata u BiH sa najvišeg nivoa u Sarajevu napokon krene u političko pomirenje srpskog i muslimanskog naroda biće olako propuštena.
