Meteorolozi mjesecima najavljuju da nas zbog globalnog otopljavanja očekuje vrelo balkansko ljeto. Sa makedonskim “modelom” mješavine mediteranske i polutropske klime.
Političke, NVO i medijske ekspoziture Vašingtona i Brisela u Sarajevu i Beogradu mjesecima nas plaše da od ljeta nema ništa i da nas čeka vrelo “balkansko proljeće”. Ali, još ne otkrivaju koji model su nam namijenili: makedonski, arapski, ukrajinski…Ili će to biti naš autentični domaći “proizvod”. Recimo, miks sarajevskog proljeća 1992. i beogradske jeseni 2000.
Makedonski model “balkanskog proljeća” smo vidjeli u maju prošle godine u Kumanovu. Rezultat, nekoliko desetina mrtvih. Nastavak već godinu dana gledamo u Skoplju. Smijenjuju se demonstracije i kontramitinzi, raspisuju se i odlažu izbori, zemlja je u stalnom vanrednom stanju. I tako će da bude sve dok Makedonci ne izaberu predsjednika koji se neće miješati u svoj posao. I koji neće smjeti da pomene Moskvu, a kamoli da odlazi kod Putina.
Ukrajinsko proljeće traje već dvije godine. Po američkom scenariju. Građanski rat, sedam, hiljada mrtvih, desetine hiljada ranjenih, gradovi razoreni, privreda uništena, zemlja podijeljena na dva dijela. Krim već “otišao” Rusiji, Donjeck se nalazi na istom putu. A ljeta, onog političkog, koje bi označilo kraj “ukrajinskog proljeća”, ni na vidiku.
U doba “diktatora” Gadafija, građani Libije su imali dobro plaćen posao, besplatno školovanje i liječenje, desetine hiljada dolara miraza od države mladencima prilikom sklapanja braka, pomoć pri kupovini stana i automobila….
Ukratko, prava robija. A, onda su Amerikanci odlučili da ih oslobode. Podijelili im oružje i pustili ih da se međusobno ubijaju. Sad se Libijci baškare u građanskom ratu i terorizmu. Nemaju posao, nemaju platu, ali zato imaju demokratiju. Mogu da biraju da li će pucnjavu i revolveraške obračune da gledaju na televiziji ili kroz prozor. Ako sad uopšte imaju televizor. Zemlja ima dvije vlade, tri glavna grada, četiri armije i desetak policija. Pa Libijci mogu da biraju ko će da ih ubija.
Na manje ili više sličan način, “arapskim proljećem”, Amerikanci su “oslobodili” Egipat, Tunis, Jemen, Alžir, Bahrein… Tamo sad sve puca od demokratije. Iz kalašnjikova. Legalno izabrani predsjednici u zatvoru, redovne sudove zamijenila su povremena strijeljanja i vješanja na ulici, umjesto nekadašnjih povremenih spektakularnih vatrometa turisti u tim državama sada mogu da uživaju u svakodnevnim eksplozijama terorista samoubica.
Crni humor kaže da je “arapsko proljeće” Iraku i Siriji nešto donijelo, a nešto odnijelo. Donijelo im je desetogodišnji rat do istrijebljenja, a odnijelo više od milion ljudskih života. Zahvaljujući američkim obaveštajnim službama i “borcima za ljudska prava” iz Zapadne Evrope, ove dvije države imaju više vojnih formacija i terorističkih grupa nego što Srbija ima političkih stranaka.
Što nije nimalo lako postići. Tamo se bukvalno ne zna ko protiv koga ratuje, ko koga ubija. A, najviše ubijaju sami sebe. Toliko im je lijepo.
A, sve to je, podsjećam, počelo “srpskim proljećem”, 5.oktobra 2000. godine. S tom razlikom što kod nas nije bilo krvi. Malo vatre i pucanja, paljenje državnog parlamenta, uređivanje programa državne televizije bagerom i to je to. Više nego skromno. Amerikanci i ovi domaći ljubitelji NATO pakta, što im srce kuca u ritmu promjene kursa dolara, velikodušno nam nude priliku da to ispravimo. Što da mi budemo gori od Iračana, Libijaca ili Sirijaca?
Tim prije što imamo skoro idealne (pred)uslove da ih nadmašimo. Rovovi iz posljednjih ratova u BiH, Hrvatskoj i na KiM još nisu potpuno zatrpani. Ožiljci međunacionalne mržnje su vidljivi na svakom koraku. I na zgradama i u dušama. Na KiM imamo hiljade ekstremista iz bivše OVK koji smatraju da se Srbija završava malo južnije od Niša.
Za većinu Albanaca u Makedoniji zapadna granica Albanije je na Vardaru. U Siriji i Iraku ratuje više od 1.000 pristalica Al Kaide, Islamske države i Fronta Al-Nusra iz BiH, sa KiM, pa čak i iz Beograda, koji bi voljeli da svoj krvavi zanat obavljaju bliže kući. Pa da za vikend mogu da posjete rodbinu. U BiH imamo čitav front ekstremista, od zgrade vlade u Sarajevu, do Bočinje, Gornje Bioče i desetina sličnih vehabijskih i selafijskih zajednica, koji smatraju da Republiku Srpsku treba ukinuti. Džihadom.
U Raškoj i širom BiH imamo džamije i džemate, poput “Furkana“ u Novom Pazaru, koji podsjećaju na regrutne centre islamskih ratnika.
Pravo balkansko bure baruta. Samo treba neko da zapali fitilj. Pa da počne “balkansko proljeće”. A, kad se dim raziđe i pokupimo mrtve, da uživamo u demokratiji i ljudskim pravima.
Amerikanci i njihovi ovdašnji utjerivači demokratije, dobro raspoređeni po NVO i medijima, nam nude da to učinimo sami. Isto kao što smo to učinili 1991. i 1992. godine. Da oni ne prljaju ruke.
